Ovih dana sam slučajno došao u prigodu na brzinu se zaletit do Mandina Sela, naspavat se na duvanjskoj buri, pojest koju kilu borčanske janjetine u kongorskim svatovima, te zajedno sa suprugom, koja pet godina nije bila u Tomislavgradu, prošetat oko Blidinjskog jezera, popit kavu i pojest uštipke u Hajdučkim vrletima i na kraju obletit grad, piše Vinko Vukadin/mandino-selo.com

Znam da ne pišem objektivno, potpuno sam svjestan da nema objektivnih prosudbi jer svi mi svakoj prosudbi dajemo svoj dojam, svoje naočale i svoj premaz. Objektivnost je samo varljivi pokušaj vlastiti stav prikazati kao nešto neupitno, objektivno. Zato ovaj tekst pišem subjektivno, kao što pišu i oni koji se pozivaju na objektivnost, emocionalno i bez osjećaja srama što hvalim svoje prijatelje duvanjske političare, porazmještane po različitim institucijama i na raznim pozicijama.

Kao prvo moram pohvalit dobre narodne običaje da se ljudima na pozicijama daruju različiti darovi, što iz stvarnog poštivanja, što zbog ulizivanja, što zbog čiste računice da će taj i taj političar nešto nekom učiniti. Taj dobri običaj mi je omogućio da kod svog stričevića načelnika popijem dobro hercegovačko vino i pojedem tri godine star pršut iz Kovača. Da Ivan nije načelnik ne bih ni ja pojeo tako dobar pršut. No nije samo za moju tak i tak razmahanu liniju učinkovito načelnikovanje moga nekadašnjeg cimera, rođaka i prijatelja.

Kao što rekoh, sa mnom je ovaj put bila i moja supruga, izvorna Austrijanka, rođena u Koruškoj na seoskom zraku, neoslobođena izvorne podozrivosti austrijskih ljudi, a zaljubljena u duvanjsku pustoš. Upravo je ona poželjela malo se prošetat ne bi li svojim kritičnim ženskim okom ocijenila je li se u Tomislavgradu što promijenilo i je li Bürgermeister išta napravio od grada.

Prvo što ona nije mogla vjerovat je da se do Blidinja može asfaltiranom cestom, da su rupetine, uzbrdice i ponori nestali, da je do Hajdučkih vrleti samo par minuta vožnje bez opasnosti da slomiš i auto i leđa. Sjetila se ona one stare ceste i vožnje u prvoj brzini s prašinom na svakom milimetru i ocijenila da je to nevjerojatno. Naravno da sam joj morao reć da je ta cesta plod ulaganja u naše duvanjske kadrove u politici, koji su se izborili da se cesta izgradi, a mogli su se pravit ludi ko i generacije prije njih, pa bi mi svi do Blidinja mogli samo u terencima ili slomljenih potpetica i prašnjave guzice.

Nakon Blidinja smo malo obeletili i grad. Najprije smo posjetili spomenik dr. Franji Tuđmanu, moja žena je isprobala svoje znanje hrvatskog i utvrdila da je i službeno istina ono što ju od prvog dana učimo, da je ovo Hrvatska. Tako piše na Franjinom spomeniku. Jedino što joj nije bilo jasno je zašto Franjo nosi onaj dugački kaput bez kapuljače, malo ju je podsjetio na dužnosnike kojih ima i u kiparskim djelima u Austriji.

Naravno da smo skrenuli do Gastarbeitera i nastavili prema gradu kako bismo vidjeli novi trg gange i hajdučke družine. Usput je žena navratila u jednu trgovinu cvijećem, mislim da se zove „Ivanka“, te je bila oduševljena kako je gospođa bila susretljiva, jako profesionalna, s osmijehom na licu i da je hrvatski moje supruge bio dovoljan da kupi svijeće i cvijeće za grobove.

No, kad smo došli na staru pijacu nismo mogli doć sebi od čuđenja. Trg kao da je iz nekog drugog kraja stigao u Tomislavgrad. Očito je netko pametno osmislio čitavu priču kao neku vrstu grčkog mini teatra. Moja supruga je ostala iznenađena i priupitala me znaju li uopće ljudi to cijeniti? Ostala je bez odgovora, jer stvarno ne znam znaju li ljudi cijeniti ono dobro što se u njihovom gradu dogodi ili su naučili sve kritizirati.

No, zar bi Tomislavgrad bio Tomislavgrad da nema neku okoparajuću ružnu sitnicu? Stara ruševna zgrada, kamena sramota, se nadvila kao avet iznad prekrasnog trga i KIC-a, uništava pogled i dojam da nije samo trg gradski, nego da je čitav grad gradski. Kažu da u jednoj od tih ruševina stanuje neki bivši sekretar koji za duvanjsku ruševinu traži berlinske cijene jer zna da mu ju ne mogu oduzet iz narodnih interesa kao što su to njegovi drugovi partizani radili, a on jadnik i dan danas priča kako su ta vremena bila dobra.

No, sve pomalo dođe na svoje mjesto, žena nije mogla vjerovat da nema više takozvane robne kuće, a ja sam se upitao što li sad kritiziraju lokalni kritizeri od pera i zanata, majke jugonostalgičara koje piskaraju protiv jer im je to zanat i lokalni patrioti koji su uvjereni da je za iseljavanje uvijek kriv netko drugi.

Glavna cesta odiše tek započetim duhom obnove svega što nije privatna fasada. Gledajući djelomično ruševne fasade i privatne bašče dobije se dojam da Duvnjaci uvijek pljuju po drugima, a sami kao urbani građani nisu u stanju obnovit vlastitu zahrđalu ogradu. No, to je valjda tako na buri zavisti, jala, podmetanja i beznađa vlastitog života. Nemaju oni para za obnovit fasadu ili ispravit srušenu ogradu.

Prolazeći gradom koji ima i semafor i zebru, obnovljene ceste, rasvjetu i drvored sjetih se prve izborne kampanje svog rođaka, sadašnjeg načelnika.

U ono vrijeme Tomislavgrad po „objektivnim“ mjerilima bijaše kasaba, ona prava tursko balkanska kasaba u kojoj građani umišljahu da su građani jer u gradu imaju kuću ili državni stančić. Najgorljiviji građani bijahu oni čiji se ćaća i mater doseliše iz nekog duvanjskog sela, jer takvi su nastojali da se ne primijeti da su nedavno izašli iz pojate pa su napadali po načelu: šta će nama seljak vladat gradom.

No, ta priča poznatih duvanjskih sekretara nije vele brinula tada još neiskusnu ekipu mladih i neobuzdanih političara. Oni su jednostavno u toj prvoj kampanji obećali: Od kasabe ćemo napraviti grad.

Prošlo je dosta vremena, nekoliko izbora je iza ekipe, malo su osijedili, udebljali se, osnovali obitelji, amožda su se i oni ulijenili i uljuljali u tipično političarski pristup životu; bitno je da smo sigurni. No, jedno je iz subjektivne perspektive geldanja neporecivo: puno su napravili za grad i za ljude u gradu. Napravili su ono što općinske i županijske vlasti mogu napraviti, infrastrukturu, vodu, ceste, škole i trgove.

Oni su uspjeli da kasaba pomalo počinje biti grad, da se neki turist, kao moja žena, s ponosom može uslikat ispred nekog spomenika na lijepom trgu ili da se ujutro može istuširati bez straha da će bunar ostat bez vode.

Duvnjacima je to možda malo, možda bi rado nešto drugo, al to drugo nije u rukama njihovih političra nego u rukama svakoga Duvnjaka i Duvanjke.

P.S. I nemojte reć da sam subjektivan jer su mi prijatelji političari. Naravno da sam subjektivan jer znam da nam mnogi zavide na mladoj ekipi i na puno uspjeha koji je vidljiv svakome tko ima oči da gleda.

P.S.S. Na kraju samo komentar moje žene Austrijanke: „Pa ovo je stvarno lijep gradić. Ne bih ga prepoznala da ne znam“.

Tako vam je to kad kasaba počne bit grad.

Vinko Vukadin/mandino-selo.com