Noć 22/23. veljače 2019. godine bila ja kao rijetko kada silovita jakim sjevernim vjetrom. Pod udarom bure u duvanjskom kraju navedenog dana letjeli su crijep pa i cijeli krovovi s kuća. Vjetar je čupao i lomio stabla, čak i premještao traktorske prikolice. Stradale su i pčele jer je vjetar prevrtao nosio i razbijao košnice.

Veljača ja čudom čudnovata – prevrtljiva i nepredviva. Ne kaže joj se uzalud “veljača prevrtača”. Iznenadi i prevari i one iskusne i godinama bogate. 

Postoji priča o babi koja je sa svojim blagim,  kako su nazivali stoku, u veljači krenula na planinu. Naime, na planini su bile štale koje su, ovisno o kraju, nazivali: staje, kolibe, košare (zavisi od kraja kako su ih zvali gdje se stoka dogonila u rano proljeće na ispašu). Tu su postojale i zalihe sijena koje bi se tu preko ljeta pripremile. Tako je baba krenula sa svojim blagom. No već na putu prema stajama došlo je do pogoršanja vremena, ali se baba nije dala smesti. Nastavila je put u planinu podcjenjujući prevrtljivu ćud veljače. Kratkom pjesmicom koju je putujući ponavljala izgovoreći: Ne bojim te se veljo veljačo u mene su junčići (mladi bikovi) od pedlja im roščići. Ponavljala je taj stih i nastavila je put nadajući se stići na sigurno, do tih planinskih staja – štala. Veljača je bila nemilosrdna i snijeg je zameo i babu i njene junčiće. Tu planinu zbog crne – vrane sudbine babe i njenog blaga prozvaše Vranbaba.

Jozo Grgić Jozica/Tomislavcity