Sveti Ante u Begića docu, daj mi curu ja ću tebi ovcu. (Ruža Sučić, rođ. Ljubičić, 1949.)

Iz seminarskoga rada naše Duvanjke Antonije Sučić na temu “Usmena književnost grabovičkoga kraja” izdvojili smo jedan ulomak koji će nas podsjetiti na neka prošla  vremena. Derneka više nema kao nekada, ostala su tek sjećanja na njih. Međutim, štovanje svetaca među kojima je “omiljeni” sveti Ante, čiji blagdan uskoro slavimo, i dalje je živo među vjerničkim pukom duvanjskoga kraja.

Derneci

Naši stari kažu: Ko se Svetom Anti ne moli, taj se brzo izgubi. Mi smo prije, a i danas, mislili da je Sveti Ante najveći zaštitnik od izgubljene stvari, o čuvanju stoke da joj se nešto ne dogodi. Što god da se dogodi obećavali smo Svetom Anti u crkvi, išli mu na zavijet da on to čuva. Narod je u to vjerovao i to je bilo uslišno. Kad se nešto izgubilo, molili smo da se pronađe tako što bismo Svetom Anti izmolili krunicu. Krunica Svetom Anti bila je 13 Očenaša, 13 Zdravo Marija i 13 Slava Ocu ili postiti 13 dana ili 13 utoraka.

(Ruža Sučić, rođ. Ljubičić, 1949.)

Kada se slavi blagdan Svetog Ante, momci i cure su šetali preko šetala da ih se vidi. Dok sam ja bila cura, svake nedjelje se šetalo dok god Sunce ne bih zašlo. Momci su cure pitali hoće li se šetati s njima i ako cura pristane šetali bi do kuće. Momci su se znali potući ako ih više hoće šetati s jednom curom. (J.G., 1937.)

U nas su derneci bili za Svetog Antu, Uskrs i za Novu godinu, a u Prisoju za Malu i Veliku Gospu. Na dernecima se šetalo, pjevalo, igralo kamena s ramena, skakalo u dalj. Ljudi su na kolima dovozili piće jer u nas nije bilo kafića. Svatko je sa sobom nosio hrane što je imao. Na livadi se skupila rodbina. Stavili bismo deke na pod i tako smo jeli i družili se. U Prisoju je bilo kafića pa smo tamo bili kad su njihovi derneci. Stariji su se družili, jeli i pili, a mlađi su šetali da ih se vidi. Majke bi pratile svoje kćeri i govorile kako je lijepa i čija li je samo da ju svi gledaju. (Ante Sučić, rođen 1946.)

Antonija Sučić/Tomislavcity

Foto: Župa Grabovica