Ovako smo prošle godine uživali u ljepoti krajolika Čvrsnice, Vrana i Blidinja. Ove godine o tome možemo samo sanjati, jer je korona došla i amo i tamo i onamo…

Piše: Ante Matić – Borčanac

U mom rodnom kraju sve ozelenilo, procvalo i sve miriše na smilje i kovilje, na vrisak i zobovinu, na tek pokošenu travu u okrajku, a ja prikovan za ovaj stol od nekog mala, opaka virusa, koji je jači, ljudi moji, od Amerikanaca, Kineza i Rusa, i ne mogu nikud mrdnut. Koja su ovo vrtmena, što je ovo, Isuse, Božji Sine, hoće li ova nevolja uskoro da mine!?

Spašavaju me neke neumrle, lijepe uspomene, koje me raduju i vraćaju u predjela koje iza uma vape snagom svoje istine i vremena za koja sam mislio da ih nema, da ne postoje, da je sve što je nekad sjalo, bitisalo i blistalo, da je nestalo u ništavilu. Srećom, nije. Izbije iz bezdana uspomena prije ili kasnije. Prebirao sam slike i odabrao ovu. Dugo sam je gledao i ona me vratila u divotu rodnoga kraja, u moje drago Borčane, na Lib i Vrlokuk, na Vran, do Blidinja i onih stećaka koje miluje tišina, grli trava zaborava i šibaju vjetrovi bičevima od studeni. Kad se čini, teško meni, kažem u raskoši uspomena, blago meni.

Iza mog brata Mije, neviste Drage, moje žene Zdravke i mene vidi se tamnozelena i moćna Čvrsnica, a naspram nas je gore na Kedžari onaj krvavi stećak i grob Dive Grabovčeve na  Vran planina, gdje sam svojedobno išao sjeći drva sa stričevićima Božom i Mijom i bratom Mijom, pa smo brata Miju (bio je dječak od petnaestak godina) plašali medvidom dok smo sikli živoke u čaliji. Da, živoke i čalija. Tako smo zvali one mlade tankovite bukve i dio planine gdje su rasle. Niko nije mogao onako brzo sjeći kao moj stričević Bože. Možda jedino Šćeta iz Mandina Sela. Kad je obara drvo deblje od sinjskog koca i dok ona pada on  je u padu presijeca. Jednoga davnoga jesenjeg dana, kad smo nasjekli, sjeli smo jesti što nam spremila mater i strina Anđa, s druge strane uvale, na drugoj strani planine, preko proplanka išao je medvjed. Mijo ga je prvi ugledao i povikao: Eno medvida. I zaista, lijeno je išao preko proplanka i zamakao u šumu. Mene je obuzeo neki čudan, pritajen strah, a ne znam je li njih. Valjda je. U planini i šumi kad se ide u drva, nema lijena čovjeka. Svak požuruje da ne bude zadnji kad se natovare konji i kola, pa da ostane zadnji u šumi, koja nekako čovjeka plaši i čini ga malim, i nemoćnim poput djeteta kad se u šumi osami. U to sam se uvjerio gledajući kako sječe brzo i dobro lijenčina Đogić i kako Šćeta iz Mandina sela vješto i čudsne uspješno sječe s jednom rukom kao da ima obe. Čulo se više sjekira i pokoje podukivanje čobana, koje je odjekivalo i gubilo se u daljini i beskrajnoj tišini mrke Čvrsnice i vilovita Vrana.

Dok smo napasali ovce Gigan, Rundo, Gina i ja na Libu i Vrlokuku i gledali prema Vranu i Čvrsnici te su nam se planine činile nedostupnim, strašnim, visokom do oblaka, jer smo slušali od starijih za strašne sudbini čobanice Dive Grabovčeve i curice Slave Ereš, (silovali je i zaklali partizani) i hajduka Mijata Tomića, koji su se skrivali od Turaka u toj mitskoj planini, koja je ćudljiva i nepredvidiva, pa se znalo dogoditi da jutri, s jeseni rane bude vedro nebo kao riblje oko i drvari pođu laganije obučeni, a onda popodne dok sijeku drva brzo se naoblači i smrači, udari najprije susnježica, pa snijeg i neka vjetrina, pa zavija ko gladan vuk u divljini i mrkoj, hladnoj nemilosnoj planini.

Odavno i gotovo svake godine moj brat Mijo i nevista dođu iz Freibruga gdje žive za Veliku Gospu, a poslije Gospe odemo najprije u groblje, zapalimo sviće, položimo cviće na grobove naših roditelja i naše braće, setrica, (pomrli od tifusa), pomolimo se, pustimo krišom suzu, a potom odemo do Blidinja i sjednemo na čistini između Vrana i Čvrsnice u neopisivoj planinskoj ljepoti nadomak vrila iz kojeg izbija živa voda i, naravno i normalno, uz sir iz mija i janjetinu, kao što se vidi i na ovoj slici.

Ove godine nećemo ići, jer je prokleta korona zaribala stvar, pa niko nikud ne može i svi moramo biti u kućnoj izolaciji, karanteni, o Bože! A baš smo prošle godine govorili da ćemo opet poslije Gospe skoknut do Blidilja, Masne Luke, Vrana i Čvrsnice i, na kraju tog neopisivo ugodna druženja, otići i do Marijinih Vrleti i i domaće divote, svratiti u Marijinih vrleti, popiti koju čašu domaćeg, hercegovačkog vina uz sir iz mija, pršut i pitu. Ko to more platit, rekli bi naši Dalmoši! Niko, korono, opaka i naopaka sliko i nepriliko. Korona nas udaljava od svega što nam je bilo najdrraže, blisko i najmilije.

Neka idu krvragu oni koji su koronu pustili iz kinekog ljudinjaka ispod krvava podnebesja, pa je došla i do nas i do naših domova i grobova.