Uz pjesmu “Kud odoše svi ti ljudi?”, našega Duvnjaka u tuđini Milana Bojkića, prilažemo današnje fotografije s Blidinja koje nam je proslijedio Domagoj Prka.

KUD ODOŠE SVI TI LJUDI?

U tom polju širokomu
Kraj otkosa zlatnog žita
U mirisu suhe trave
Nikog nije
I u kući što je prazna
Vatre nema
Kud odoše svi ti ljudi: mladi, lijepi
Gorostasi krša, njive, Domovine.

Svi odoše, a drugi se ne rodiše
U dragama što su puste
Rastu jele, drače, smilje
Bez mirisa i bez cvijeta
Sa bodljama u tom bolu
U zavijanju vuka, orla
U kamenu stećka, križa
Ulomaka, odlomaka
Uklesena povijest sveta
Izgubljenih konjanika
Bojne strijele sakrivene
Vrijeme stalo
I bičevi bure zvizde, sa vrh Vrana
Iscurilo vrijeme davno, kuje nijeme priče
U daleke ravni duge
Bez svatova i trkača, barjaktara
Nevjesta u bijelom velu, ničijem selu,
I gatara suhog lica
Bez dječaka, igre, plača,
I klikera svih od stakla.
Bez svatova, tamburaša
Pusta soba, bez curice namiguše
Lijepa li je curska duša, pamuk meka
Miriše ko ruža raja.

“Svi odlaze bez povratka”

I njiva je Dola suha, bez volova
Pluga gvožđa i gumenih kola
Čavke lete, brazde tvrde
Nema riška.
A snopovi raži, rasušeni krivi stoje.

Podvornice prazne Dole
Bez kosaca, kupelica
I bez konja koji hrle, u daljine
Oni jure poput vjetra.

Jutra dišem i zalaske sunca slikam
Sjećanja su tako živa
Nisu kriva
Pusti snovi
Što cvjetate o mome kraju
Cijele noći vidim stada
Pastiricu kako svira
Oblačke na nebu grada.

Ja sam samo sjena jedna
Uspomena sa izvora
Čovjek soli i od boli
Štono krade Bogu dane
Bura tjera more uz te stijene
Ruši gore, valja šume
Njoj se more, jer je hrabra
I smiona, sirotica studenica
Jedino je ona živa
I ljepotu bola sniva.

Milan Bojkić/Tomislavcity 

Foto: Domagoj Prka