Čudesan je osjećaj poznavati male skromne i gotovo neprimjetne nadljude čije srce višestruko nadmašuje veličinu njihova tijela.

Vijest o nevjerojatnom spašavanju jednoga mladog života s dna Kukavičkog jezera ponosne nam visoravni podsjetila nas je da se na ovom svetom komadiću zemlje od Kupresa do Neuma rađaju i žive posebna bića.

I sve bi to ostalo samo na hvalevrijednom hrabrom činu da je spasilac bio ljudina koja je svojom odlučnošću, brzom reakcijom, izvrsnom ronilačkom vještinom i ogromnim mišićima odradio akciju na način kao da mu je to bilo, eto tako, usput. Ali spasilac je bio spasiteljica.

Zove se Danijela Kuna. Djevojka za koju, kad je ugledaš, pomisliš da bi je kao pahulju maslačka otpuhao svaki popodnevni povjetarac. I za koju ti se učini da bi, ne daj Bože, ona trebala spasioca ako bi uopće mogla potonuti. Ali ne. U naoko krhkom i sitnom tijelu skrio se snažan duh, skromna doktorica, uspješna sportašica, marljiva obrazovno-odgojna radnica, životni borac i nenametljiva krasna osoba. Uzor za djevojke. Za nas sve.

Da, upravo ta mršavica je skočila i zaronila u mutnu neizvjesnost Kukavičkog jezera bez razmišljanja hoće li je ono zauvijek dolje zarobiti. Da spasi neznanca, svoga bližnjega. Da mu opet udahne život. Netko je htio da baš ona bude tu i na sreću ne dovrši čitanje knjige koju je sa sobom ponijela. Pa da ranije ode. Zbog Danijele danas u jednoj obitelji nema plača. Jedan mladić se i dalje bezbrižno smije, zafrkava i raduje nadi u bolju budućnost. Nadi u neprolaznost života. Jer ona nije spasila samo život nego cijeli svijet.

A mi sebi možemo barem obećati da nas više neće oduševiti spektakularne vijesti da je netko nekome vratio izgubljeni novac, da je netko stao u obranu napadnute nevine osobe ili da je branič na opće čuđenje cijeloga planeta priznao vlastiti faul u svome šesnaestercu.

Neka nas oduševljavaju i nadahnjuju Danijele.

Jer jezero je možda bilo Kukavičko, ali je Danijela bila junačka.

Marko Pašalić/Tomislavcity

Foto: Ilustracija