Jedna legenda pripovijeda o jednom čovjeku koji je sanjao neobičan san. Naime, sanjao je da je umro i to upravo kad se dobro osjećao i kad to nije ni najmanje očekivao. No, kad je dospio pred vrata raja ispred sebe je zamijetio nepregledno mnoštvo ljudi svih uzrasta i rasa koji su strpljivo čekali u redu. U tom mnoštvu stajali su i jednako čekali: veliki i mali, siromašni i bogati, zdravi i bolesni, razdragana nevina dječica i puno, puno vesele i sretne mladosti. No, čini mi se  da je najviše bilo ipak onih koji su čekali pritisnuti bremenom godina i kojekakvim križevima života na leđima; svi su strpljivo čekali svoj red. I ja sam se svrstao u red i čekao ispred rajskih vrata. Znatiželjno sam osluškivao što se sve govori i promatrao što se događa kad netko dođe na red.

Tako Isus prozva jednoga čovjeka i reče: – Stoji zapisano, bijah gladan i dao si mi jesti. Ti si to činio, ali ne kao što to mnogi čine daju od svoga suviška – A ti nisi bio ni stisnuta srca niti pak zatvorenih ruku, nego si dijelio iz svoga srca od onoga što je i tebi i tvojima trebalo potrebno, jer si vidio da ima i potrebnijih. Pa to je zapravo pravo darivanje. Zato, dođi u Kraljevstvo Oca moga. I čovjek ponosno uđe.

Iza njega, Gospodinove riječi, pomno je slušala i jedna žena. Njoj Gospodin reče:  – Govorio sam kako ni čaša hladne vode s ljubavlju ponuđena neće ostati nenaplaćena. Bio sam žedan i dala si mi piti. Ti si to rado i toliko puta srcem i s ljubavlju uradila. Mnogima si pomogla, ljudski gledano s malim stvarima, osobito onima koji su bili najpotrebniji. No to je veliko u Božjim očima.  Dođi u Kraljevstvo Oca moga. I ta sretnica uđe u nebo.

U redu su, ruku pod ruku, stajali i dvoje mladih. Očito su to bili zaručnici koji su pošli u vječnost nakon prometne nesreće, koju je prouzročio jedan nesavjesni vozač.

Gospodine, mi smo zaručnici. Taman smo bili pred vjenčanjem. I eto dogodilo se da smo nenadano i neočekivano pošli u vječnost zbog nesreće za koju nismo ni krivi. Možemo li zajedno biti u nebu, djevojka će?

– Naravno, naravno, Gospodin će. Hodali ste čisto kao pravi kršćani i moji svjedoci. Ničim se niste iznevjerili krsnim obećanjima i s mojim blagoslovom htjeli ste započeti svoj brak i obitelj, kao se to kršćanima i priliči. Sredit ćemo i vjenčanje. Samo naprijed!

Dođe na red i jedan dječak koji je nosio nogometnu loptu. Isus mu reče– Hej, Josipe, sjećaš li se da se nitko nije htio sa mnom igrati, izbjegavali su me, a ti si me uvijek birao i primio u svoju ekipu. Učinio si mi veliku radost. Jel da? Najčešće smo pobjeđivali? Dođi u moje nebo. I dječak, s loptom pod pazuhom, uđe veselo u nebo.

Jednoj djevojčici iza dječaka Isus reče: Marija, mnogi su mi se izrugivali, psovali, pogrđivali me, a što je najtragičnije bili su to nažalost i kršćani,  a ti si ih kroz suze opominjala, prekoravala i uvijek si me branila. A koliko si samo stručaka najljepšeg cvijeća s ljubavlju stavila pred lik moje i tvoje Majke Marije, čije ime ponosno nosiš! Dođi u moje nebo! Zaslužila si. I djevojčica još jače prigrli svoju lutku i odskakuta u nebo.

– Oh, župniče, pa to ste vi, čujem Gospodinove riječi, koje je izgovarao jednom svećeniku! Ući ćeš u nebo, jer si svoj život meni posve posvetio. Ali, mogao si brate biti puno, puno revniji. Evo, gledam po nebu i ne vidim da je ovdje baš puno tvojih ovčica za koje si bio zadužen!

Znam Gospodine,  sve znam, župnik će ponizno. Ali, moram ti reći kao i moj susjedni kolega župnik. Čuo sam da ti rekao da to zapravo i nisu bile ovčice, nego više jarci i da ti je jarce i vratio. Jer ni uz najbolju volju nije mogao puno učiniti, mada se svojski davao i trudio i iznad svojih sposobnosti i snaga.

– Dobro, dobro, uđi! Ali, nisi smio biti tako nadut, tvrdoglav, arogantan u komunikaciji sa svojim stadom, nego ponizan, blag i strpljiv. Zaboravio si da oni nisu tu zbog tebe nego si ti zbog njih.  I u navještanju Božje riječi nisi trebao baš odveć često moralizirati i pretresati njihove mane. Trebao si se bolje pripremati za nedjelju i blagdane i navještati moju riječ. Trebao si grmjeti, grmjeti župniče. A onda se ne bi dogodilo da stado spokojno spava, a neki bome i hrču, dok si ti govorio! Znam, jednom si primjetio da netko u klupama spava i tada si rekao njegovu susjedu: Daj, prodrmaj ga i probudi ga, čovječe. Ma kao samo može u crkvi spavati? Sramota da nije grjehota. A ovaj se snađe i odgovori: Pa Vi, Vi ga župniče probudite, jer ste ga Vi i uspavali!

I dok je slušao  i gledao sve te prizore, čovjek je u mislima prebirao svoj život i temeljito ispitivao svoju savjest da vidi što je to on dobroga učinio i što bi mu moglo poslužiti kao propusnica u nebo. Sav život mu se pred očima vrtio kao u filmu. I promatrajući sve, pa i one loše, tamne trenutke, grijehe… jako se uplaši. Pomisli: Ah, Bože! Pa ja sam slabo pazio na sirotinju i potrebne; ne sjećam se kad sam kome dao jesti ili piti; slabo sam bome posjećivao bolesne; nisam slabe i nejake branio… nisam, nisam…. puno toga. Pa kako li ću stati pred Tvoje lice i što ću reći i kako se opravdati?

I u tom razmišljanju dođe i on na red. Isus podigne oči i blago ga pogleda. Prijatelju, čini se da ti i nisi baš puno učinio. Knjiga života ti je poprilično prazna. Ali, ipak evo i jesi, listajući knjigu reče Gospodin.  Vidim da si tako često susretao različite ljude iz svoga okruženja koji su bili: zamišljeni, tjeskobni, opterećeni kojekakvim brigama i problemima, a ti, ti si im prilazio i nasmijavao ih. Pričao si im lijepe viceve, šale,  kojekakve dosjetke i dogodovštine. Na taj način si ljudima iz svoga srca dijelio, ne samo radost čime si sam obilovao, nego si im vraćao potrebno raspoloženje, ohrabrenje i volju za životom. Uvjeravao si ih da je život, unatoč svemu,  ipak lijep. Zaslužio si i ti moje nebo!

Čovjek nemjerljivo sretan, radosno poskoči i sjeti se da je stvarno često, gotovo svakodnevno, pričao ljudima viceve, šale, dosjetke i prepričavao kojekakve dogodovštine iz mjesta da ih razveseli; da drugima uljepša dan i donese osmjeh na lice i vedrinu u dušu. I što je najvažnije to nikad nije bilo ni uvredljivo, ni podrugljivo, niti pak, ne daj Bože, vulgarno i prosto zbog čega bi se morao i sramiti.

U tom trenu, sav sretan, čovjek se probudi i donese čvrstu i spasonosnu odluku: ‘E, od danas ću svaki dan i još više razveseljavati Isusa u nekome tko bude tužan.’ I zaključi zaufanom molitvom:                   

Gospodine, pomozi mi da to, ne samo hoću nego i mogu, kako bi zaslužio propusnicu u nebo.

M.B./Tomislavcity