Tko je ovaj, upitao se netko dok je na teren Veslačke istrčao dobroćudni gorostas (196 cm). I doista, te 2008., dok je otužni vitez NK Zagreb bio praćen čak i na treninzima, njegova je pojava mnoge ostavila u šoku.

– Polako, vidjet ćeš, ovaj će čovjek jednom biti najbolji strijelac lige… – samouvjereno me potapšao po ramenu tadašnji trener “pjesnika” Luka Pavlović.

Negdje kao svjetionik malo dalje stršao je Ivan Krstanović. S 25 godina stigao je iz Posušja, tiho i polako. Na stražnji ulaz, bez pompe, uz karakteristike napadača kojeg tek treba istesati.

– Mnoge kretnje i pokrete naučio sam tek tada. Rekao bih da sam u punoj nogometnoj zrelosti postao ozbiljan napadač. To mogu zahvaliti Pavloviću – uronit će u duboka sjećanja, dok vrti film nevjerojatne karijere. Jer, da, Krle je malo-potom krenuo tresti mreže, zaradio je nadimak Crouch iz Tomislavgrada, a 2011. je postao najbolji strijelac lige. Čime je zaradio transfer u Dinamo. No, i tada, Krstanovića se voljelo podcjenjivati. Zapravo ga se otpočetka njegove HNL karijere, centaršutima gađalo – skepsom.

– Istina, podcjenjivali su me, omalovažavali, ali svima sam očitao lekciju na travnjaku. Iako, nisam se previše niti opterećivao, svjestan svojih vrlina i mana. Meni je HNL bila san, bio sam dječak iz Hercegovine koji je sanjao da će jednog dana igrati ‘doma’, u Hrvatskoj. I želio sam svima pokazati da vrijedim.

Što i jest. I to s kamatama. Jer čovjek koji je u siječnju proslavio 36 godina, a upravo u Slaven Belupu piše već šesti prvoligaški staž (Zagreb, Dinamo, Rijeka, Zadar, Lokomotiva), svugdje je zabijao. Iako ga se nerijetko i krivo koristilo… I iako je, što ne priliči njegovoj osobnosti, a znamo ga već preko deset godina, često bio svojevrsni “veliki od skandala”. Prijepor sa Zagrebom oko raspodjele transfera u Dinamo, pa izbacivanje iz lože, pa sukob s Armadom…

– Po naravi sam miran i staložen, ali istina je i da ja nisam dao na sebe, premda, neke su stvari prenaglašene, čak i izmišljene. Kada se pisalo o incidentu u svečanoj loži u Maksimiru, govorilo se da se nisam želio ustati članu Skupštine čije je to bilo mjesto, no istina je da se nije radilo o meni; čovjek koji je sjedio pored mene je zauzeo taj stolac. U Rijeci sam bio nervozan što malo igram i na utakmici sa Zadrom sam neprimjereno reagirao i pokazao bosanski grb. No i tada sam zabio 13-14 golova i na kraju s navijačima Rijeke ostao dobar, iako mi Armada i danas možda zamjera…

Kao što mnogi zamjeraju njemu što nikada nije prešao “preko grane”. A ponuda je bilo, itekakvih.

– U điru je svojevremeno bio talijanski drugoligaš Varese, ali od toga nije bilo ništa. Kasnije se bio javio i klub iz Irana, sve je već praktički bilo dogovoreno, no kraju sam ostao. Javio se i klub iz Indonezije u kojem bih postao najplaćeniji igrač lige, ali sam se ipak zahvalio. Nekako je uvijek prevladala – nostalgija. Meni je ovdje bilo lijepo, i još mi je lijepo. I iako sam mogao zaraditi više novca, nikad nisam zažalio. Živim potpuno miran sa svojim odlukama, ne budim se noću jer sam uvijek odabirao srcem…

Kao i onda kada je jedini put bio blizu “grane”. Pojavio se, naime, interes Sheffield Wednesdaya i Otok je zvučao savršeno.

– Zvao me Milan Mandarić i ta me opcija zaintrigirala jer ipak je to Engleska, kolijevka, no propalo je jer nisam dobio radnu dozvolu.

Zbog njemu svojstvenih razloga: Tada ga se vabilo u reprezentaciju BiH, imao je otvorena vrata da zaigra za zemlju u kojoj je rođen, ali… “Godi mi interes BiH i velikog Safeta Sušića, ali ipak srce vuče da igram za Hrvatsku”, poručio je 2015. godine. Pogreška? Ma kakvi!

– Tada me zvao i Bilić i jednom me prilikom stavio na širi popis ‘vatrenih’. Iako nikad nisam stigao dalje od toga, meni je to jedna od najvećih uspomena u karijeri. I ništa se ne mjeri s time, pa i činjenica da bih možda igranjem za BiH dospio do Sheffielda. Poštujem sve, ali…

Ovako je, dakle, postao prvoligaški nomad, stekao status ikone, a u minulom je kolu postigao svoj 83. pogodak u HNL-u, a drugi u tri nastupa za novi klub, čime je dospio na 10. mjesto vječne ljestvice strijelaca. Ispred njega stoje Dodik (84), Špehar (86), Jurčec (87), Bule (88)…

– Najprije bih volio osigurati Slavenu mirno proljeće bez stresa oko ostanka. Želim uzvratiti na povjerenju, na sredini koja je profesionalna, u koju sam se odmah uklopio i u kojoj se osjećam izvrsno. Ali neću vam lagati, volio bih zabiti još tih osam i doći do šestog mjesta, a s obzirom na to da mi ugovor sa Slavenom traje do ljeta 2020., možda, eto, uspijem dogurati i do ‘stotke’, čime bih preskočio i Tomu Ercega (97) i napravio podvig kojem se nisam nadao…

Podvig, koji je jako blizu. S 36 godina, sa samo jednim duljim izbivanjem zbog ozljede (upala pubične kosti u Dinamu), s punim naramkom iskustva, ali i igračkih kvaliteta, s ne toliko inatom koliko ljubavlju. Ivan Krstanović je čovjek koji je u modernom nogometu prepunom laži, videovrpci i pohlepe, definitivno pobjednik.

Trener kadeta u Tomislavgradu želio ga je svojevremeno staviti na libera. Krstanović je to odbio, pod prijetnjom prestanka igranja nogometa. Pobijedio je. Omalovažavali su ga i nazivali “tornjem”. Slavio je. Govorili kako će on tako krakat pucati penale. U karijeri ih je izveo 50-ak. I promašio samo jednom. Zvali su ga i Crouchem iz Posušja. I tu je Popo trijumfirao. Dok je veliki Peter do jučer bio član drugoligaškog Stokea, još veći Ivan ne da se iz Prve HNL. Najmanje do statusa “centuriona”… Ikona već ionako jest.

sportske-novosti.hr