Duvanjski umirovljenik Mate Kelava, u ovomu kraju poznat pod nadimkom Maćan, ovih je dana proslavio svoj 80. rođendan. Bi to lijepo druženje u krugu njegovih najbližih, uz čašicu razgovora i prisjećanja na neka minula događanja i život od rodnih mu Vojkovića kod Roškoga Polja i rada u Crnoj Gori do 40-godišnjega gastarbajterskog rada u njemačkome Mannheimu. Slavljenik je i ove godine primio rođendansku čestitku od tamošnjega gradonačelnika koji ga se, kaže, redovito siti.

Još kao petnaestogodišnji mladić Mate se trbuhom za kruhom uputio na rad u Crnu Goru gdje je radio na putovima punih sedam godina. Nakon toga je je uslijedilo dvogodišnje služenje u ondašnjoj JNA te povratak o Božiću 1963. u Vojkoviće u kojima je čuvao obiteljsko blago – brinuo se o ovcama i kravama te na konju vukao drva kako bi kuća bila topla. Teška su to bila vremena kao i zime sa smetovima od dva metra.

– Završio sam četri razreda osnovne škole. Bio sam odličan đak, najbolji u razredu.  Prvi učitelj bio mi je neki čovik iz Srbije koji je spav’o u našoj pojati, a nakon njega učio me Bokanović iz Mesijovine. On mi je dao “završnicu” i govorio mome ćaći i materi da me šalju dalje u školu, ali oni nisu imali ni za petrulje ni za kruva… govori Maćan koji se trbuhom za kruhom uputio u Njemačku 1964. godine.

Prijavili me k’o zidara, a nisam zna’ vrtlić ozidat’

Iz trećega pokušaja i nakon što su ga s još nekim radnicima odvozili autobusom od bašutele do bauštele, pronalazi prvi posao u Njemačkoj. Uglavnom je krampom i lopatom kopao i poravnavao zemlju na gradilištima, vadio čavle iz dasaka i preko noći spavao u radničkim barakama od 5-6 kvadrata te zajedno s ostalima bauštelcima: Hrvatima, Talijanima, Poljacima, Turcima… muku mučio zbog nesnalaženja u novoj sredini, ponajviše zbog nepoznavanja njemačkoga jezika. Vremenom je jezična barijera postajala podnošljiva, a u tomu mu je najviše pomagao kontakt s poslodavcima i zaposlenicima u trgovinama gdje bi kupovao hranu i ostale potrepštine te je, kako kaže, „bio prisiljen naučit’ jezik“, ali i učiti se radu, jer nikakve kvalifikacije nije imao.

– Kad sam doš’o u Njemačku prijavili su me k’o zidara, a ja nisam zna’ ni vrtlić ozidat’. Kasnije sam uglavnom navlačio unutarnje zidove, nisam puno minj’o firmi, a radio sam i za jednu koja je imala više od 50 tisuća zaposlenih. Do svoje 25. godine u Njemačkoj sam živio sam, kada sam se oženio Ružom, curom iz svoga sela (1966. godine), koja mi se krajem 80-tih pridružila s dicom. Unajmili smo četverosobni stan kod jedne Njemice i eto, tamo ostao do 2003. godine kada sam otiš’o u mirovinu i vratio se u Tomislavgrad di smo ranije sagradili kuću.

Je li istina da u četrdeset godina rada u Njemačkoj nikada niste bili na bolovanju? – pitamo ga kako bi se uvjerili u točnost informacije.

– Istina je! Nikada nisam uzeo dana bolovanja. Nije me bolilo, a meni se i radilo. Poslodavac me je pit’o mislim li ja ić’  u mirovinu i kad sam pred’o na arbajsant čudili su se tamo što je sa mnom. Uvik zdrav, a onda dvi godine prije ‘oće u mirovinu!? Rek’o sam im da se sada oznojim kad vriće vučem na peti kat zgrade.

Za radnoga vijeka našega sugovornika zdravlje je izvrsno služilo, što se ne bi moglo reći za prve godine njegove mirovine kada je imao moždani udar.

– Priživio sam ja to bez većih posljedica, hvala Bogu – govori Maćan koji je vrlo discipliniran i kada je u pitanju terapija.

– Bog mi je providio. Tu su mi žena i sin, brinu o meni, a nedaju mi otić’ ni do banke, domeće uz smijeh.

Vjerujemo da Vam je mirovina solidna, ne brinete kako kupiti lijekove…?  – propitkujemo na što kroz grleni smijeh odgovara njegova žena Ruža.

– Ma, šta za likove!? More napravit’ još jednu kuću!

– Tamo sam prijavljen i osiguran i ovd’e još nisam li’ka kupio. Njemačka me je othranila i puno toga mi omogućila, a da sam radio – jesam.

Na komentar o današnjemu napuštanju ognjišta u duvanjskome kraju odgovaraju:

– Nekad smo išli mi, a danas idu naši unuci. Žalosno je to… A opet, pogledaj samo ove kuće na Laticama, da o selima i ne govorimo. Malo bi ih bilo da nije bilo Njemačke.

Razgovor završavamo u veselome tonu i podsjetnikom na njihove rodne Vojkoviće. Dvijema gangama razveseli nas i počasti naš Maćan:

Vojkovuše lipe kume moje, poludiše gledajući u me / Ovo mi je selo najmillije oko crkve svetog Ilije.

Zora Stanić/Tomislavcity