Mladi su danas vjerojatno kao niti jedna generacija mladih prije – daleko ispred svoga vremena. Dok ih školski sustav uči, u većini, pukom memoriranju informacija, oni sami kreiraju, programiraju, istražuju bespuća interneta. Odgojna dimenzija škola je ustvari vrlo siromašna. Nikada do sada mladi nisu bili na izvorima informacija kao što su danas. Dopustite mi reći, čini mi se da je mnoge moje kolege vrijeme jednostavno pregazilo. Možda zvuči strašno, ali kada vidite koliko se teško snalaze u školskoj svakodnevici shvatite da su to ljudi nekog drugog sustava.

Prisjetimo se starog mislioca Sokrata. Zar nije još Sokrat prije gotovo dvije i pol tisuće godina kukao kako mladi ne valjaju? Zar nije i Sokrat jadikovao i naricao nad ponašanjem mladih, njihovom neposlušnošću, nepoštivanjem autoriteta i tom čeznutljivom idejom voljenja odlaska u – gostione? Smijem li napisati kako ni Sokrat tada, unatoč svojoj velikoj mudrosti, kao i Sokrati današnjice, mlade ustvari ne kuže?

Nedostatak uzora

Budimo iskreni jedni prema drugima: učenicima danas kronično nedostaju uzori. Mnogi očevi i majke biraju radije se razići nego se boriti. Probleme se gura pod tepih, a ne rješava ih se. U gotovo svakoj iole zahtjevnijoj situaciji krene se – unatrag.

Radim u gimnaziji trinaest godina. I možda drsko zvuči, ali imam na desetke i desetke učenika kojima su roditelji rastavljeni. I kada god mi dođe netko i uputi me da pomognem učeniku, vrlo često se dogodi da njegovi roditelji nisu zajedno, da je problem u obitelji. Ne aludiram ništa. Ali, klinci trebaju starce. Djeca trebaju mamu i tatu. Nerijetko tata i mama misle samo na sebe, a ne na one oko sebe. I ne trude se popraviti razrušeno. Nego mijenjaju napuknuto za nešto novo. Naravno, svatko ima pravo živjeti kako želi, no isto tako i ja imam pravo primijetiti neke činjenice.

Ne zanimaju me teorije. Radim i živim sa srednjoškolcima. Većini njih koji su u nekim frkama kod kuće nešto ne funkcionira. Djeca sve uče u primjerima. Djeca gledaju svoje roditelje i poistovjećuju se s njima. Bit ću plastičan. Ako je tati važnije pivo i neko društvo od mame, dijete uči i gleda to kao normalno ponašanje. Usto, gleda kod kuće nesretnu mamu. Majke su često u takvim teškoćama i jurnjavama života izgubile onaj drevni identitet majke, čuvarice i hraniteljice života. Bit ću još izravniji: naši klinci gledaju kako starci muljaju, iskrivljuju istinu, laži govore, krivo parkiraju, psuju u prometu, vole nered i onda se mi čudimo kakva su nam djeca u školi? Pa dragi Sokrate, baš onakva kakvi ste svi vi, svi mi, oko te djece. Ondje gdje se roditelji daruju djeci, gdje rade s njima, gdje provode svoje vrijeme s djecom – u takvim obiteljima rastu čvrsti klinci spremni za životno šamaranje i za životne izazove.

Nismo svi Franjo

Franjo Dragičević je možda stvarno dobar čovjek. Profesor koji je godinama nosio na leđima sustav koji nije na mjerodavan način vrednovao učiteljski posao. Reći ću vam nešto, ako nemate ogromnu količinu ljubavi, bježite od prosvjete! Škola iscrpljuje, djeca traže puno, jako puno, roditelji su danas razmaženiji od vlastite djece, i ako nemate ogromne količine strpljenja začinjenog ljubavi – idite što dalje od škole! Starci današnjice kupuju ljubav svojoj djeci, prebacuju lopticu i očekuju da škola odgoji njihovu djecu. Jer, kako da oni to učine između svih skijanja i jurnjava za novcem? Dajte da se zamjerim nekima barem malo. Joj, kako će to biti kada dođe sva ta bahata ekipa staraca ispred Isusa, a ovaj ih bude pitao što su oni to učinili za svoju djecu? Joj kakav li će to biti show kada ti egotripci shvate da su “falili ceo fudbal” kako bi im rekli naši susjedi. Možda ipak neki progledaju prije. Možda i ovo razmišljanje tome doprinese, evo, ne znam.

Ne sumnjam da su mladci starog Franju naživcirali. Naživcirali su tako neki i još pokojeg starog Franju. Ne sumnjam ni da su bili zločesti. Ne sumnjam da nisu smjeli nikako učiniti to što su činili. No, isto tako ne sumnjam u činjenicu da Franjo nije smio tako postupiti. Sam sam bio s druge strane, pogotovo kada sam bio mlad i kada sam bio mlađi. No, netko s tolikim iskustvom ne bi smio tako reagirati. Ako pak osjetiš da gubiš kontrolu, trebaš nešto učiniti. Sam sa sobom. Sam sebi. Isus je bio jasan. Još tamo Petru kada je ovaj skočio u zaštitu svoga Učitelja, i mačem otkinuo uho Malhu. A Isus će ogorčeno i jasno Petru dati nalog da spremi mač u korice, jer tko se mača laća, od mača će i poginuti, rekao je Spasitelj. Nasilje ne rješava ništa. Sila rađa samo novu silu. Samo ljubav mijenja. Don Marinko, moj razrednik iz Salezijanske klasične gimnazije. Hvala mu što me nikada nije udario, udario nogom u stražnjicu, jer ako je tko bio u srednjoj problematičan, onda sam to bio definitivno ja. Bože, koliko sam ja naučio od njegove strpljivosti sa mnom. A ja sam u svojoj adolescenciji bio puno nezgodniji od ovih učenika na koje je Franjo, kako su neki izvještavali, potegao vritnjak. Hvala vam, salezijanci, što ste mi pokazali da ako vi možete biti sa mnom strpljivi, koliko li više može biti strpljiv Bog s nama… I eto, kakvi ste vi bili prema meni, takav sam ja danas prema svojim sušačkim gimnazijalcima.

Uhljebljena ekipica

U školskom sustavu imate divnih ljudi. Imate ljude koji baš žive za klince i svakodnevno im se daju u svakom ljudskom i stručnom pogledu. Imate ljude koji s toliko ljubavi ulaze u učionice, razgovaraju s djecom, tu su za njih. Ono, baš učitelji. Ja ih poznajem mnoge. Baš želim istaknuti pokojnog Ratka Duševića, profesora povijesti moje Sušačke gimnazije. Kada sam mu dolazio u bolnicu, dok je bio na respiratoru, Ratko je uzeo moj dlan i upisao na njega: “Čuvaj mi učenike.” Plakao sam kao malo dijete. I evo, mislim da sam ovo rekao samo svojoj ravnateljici Đuditi Franko, kojoj i ovom prilikom želim i molim se za brzi oporavak. Zamislite, tom našem Duševiću u posljednjim trenucima života bili su na pameti – njegovi gimnazijalci. To vam je učitelj. Tu su sigurno i Dragica Paškvan, Krešimir Cvjetković. Puno su djelovali na moj rast. Tako da i ja danas mogu u svojoj malenosti djelovati na mlade kolege. Koji to žele. Nema rasta bez vlastita pristanka i želje za rastom te pristanka na žrtvu.

Isto tako imate ljude koji su u školski sustav baš zalutali. Došli po nekoj vezi, vezici, pozivu, uhljebili se u školi i odrađuju posao. U ponedjeljak kmeče kako je ponedjeljak i nariču nad onim petkom koji tek ima doći. Ti uhljebi sustava dođu u učionice pa svoje frustracije prenose na učenike. Neki pak vrijeđaju djecu, neki se prema učenicima odnose baš loše. Možda su neki od njih oni šmokljani iz osnovne i srednje škole koji su se bojali susjedove poveće mačke pa sada odjednom bildaju mišiće nad učenicima. Uđu tako ti gorostasi u učionice pa stanu prosipati žuč nad djecom koja nikako nisu odgovorna za profesorove malenosti, a isto tako ne bi trebala nikome služiti za liječenje njegovih frustracija promašenog života.

Učenici su točno onakvi kakvi smo svi mi koji ih okružujemo. Učenici su spužve. Oni upijaju od svojih roditelja, upijaju od društva, Crkve, prijatelja, ulice. I sve to što prime to ih oblikuje i to nose u sebi. Ono pak što nose u sebi, to iz njih i izlazi. Kada mi učitelji, profesori ne bi gledali u toj svojoj djeci samo brojeve u e-matici, kada bismo ispred sebe imali osobe, kada bismo se potrudili saznati njihove sudbine, upoznati njihove uske staze posute trnjem, kada bismo barem pokušali sagledati cijelu situaciju – bismo li ih mogli tako olako osuditi? Znam da je tako puno teže raditi u školi. Zahtjevnije i iscrpljujuće. Traži cijelog tebe. Zato i imate učitelje. I učitelje. Prst koji upiremo u učenike radije okrenimo prema sebi. I zapitajmo se pred nadolazeći Božić: kakav sam ja i što ja mogu učiniti da bih bio boljim čovjekom, boljim kršćaninom?

Marin Miletić | Bitno.net