Poštovani čitatelji, vjerujem da svatko od nas ima nekoga „tamo negdje“ u bijelome svijetu koji rado voli doći u rodnu grudu i koja mu je u srcu. Osobito ako ti dolasci nisu tako česti i živi se u dalekim zemljama i na drugim kontinentima. Među njima su svakako naši hrvatski iseljenici koji žive u Australiji. Katkada čovjek ima dojam, poznajući neke od njih, da su u Australiji samo fizički. Naime, vrlo su upućeni u sva zbivanja u Domovini, u rodnome kraju pa mogli bismo reći da više znaju o onomu što se događa u Lijepoj našoj, u BiH, u duvanjskome kraju nego u Sydneyu ili Melbourneu.

Zadivi nas tako podatak da i neki njihovi potomci, iako rođeni u Australiji, s jednakim žarom i ljubavlju vole rodni zavičaj njihovih roditelja. Jedan od njih je svakako gospodin Marko Čuić koji je ovoga ljeta došao u Tomislavgrad gdje je proveo godišnji odmor, susreo se s brojnom rodbinom, obišao Duvanjsko polje, uzduž i poprijeko, kao i širu okolicu i po povratku škrinjicu uspomena spremio duboko u srce, a neke od njih u putnu torbu. Među njima i zastavu tomislavgradske općine. Naravno, zastava je u kuferu bila samo za vrijeme putovanja. Već prvoga dana po povratku na posao, Marko je upravo taj komadić uspomene na platnu izvjesio na jednu od najvećih zgrada u Melbourneu. Bi to sasvim dovoljan povod da napišemo ove retke pa smo proteklih dana, zahvaljujući društvenim mrežama, razgovarali s našim zemljakom.

U dopisu nam Marko piše da je njegov otac Jozo Čuić (Šuvarić) koji je iz Mrkodola došao u Melbourne 1967. godine, a mama Ruža Čuić (Madarević) iz Bukovice stigla je za njim četiri mjeseca poslije kada su se i vjenčali u Melbourneu. Marko je njihovo prvo od četvero djece. Rođen je 1968. godine i ovoga ljeta u Tomislavgradu je proveo tri tjedna. To mu je bio četvrti dolazak. (1989., 1999., 2014. i 2019.)  Prije pet godina ovamo je došao sa suprugom Veronikom s kojom ima tri kćeri: Kristinu, Ivanu i Joannu.

– Pitaš kako se osjećam kad dođem u Tomislavgrad. Kad sam prvi put dolazio, 1989. godine, upoznao sam svu rodbinu i to je mi je bio jako lijepi osjećaj u srcu i sad imam kontakt sa svima njima. Rodbine imam puno, jer u očevoj obitelji je rođeno sedmero, a u maminoj obitelji osmero djece. Hvala Bogu! Imam puno stričeva, ujaka, tetaka, rođaka… Za nepovjerovati!

Ne mogu ti opisati kako se osjećam kad dođem u Tomislavgrad, ali samo znam da mi srce „proradi“ jače. Razmišljam o tomu da su mi roditelji tu odrasli, tu su čuvali janjce i igrali se kao djeca. Osjećam da sam došao na svoje korijene, da je to naša djedovina, naša povijest. Zato i ova zastava meni puno znači i ponosan sam da sam iz ovog kraja gdje je se krunio naš kralj Tomislav. Ove sam godine dolazio s majkom kako bi još koji put vidjela braću i sestre. Tata je umro 1979. godine i mami je ovo bio drugi put da je došla u rodni kraj (1999. i sada).

Zašto sam izvjesio zastavu?

Nek se vidi da nas ima, mi to volimo, a ima nas još iz Tomislavgrada koji rade za ovu tvrtku (I & D Group). Ima nas po cijelome svijetu. Tu vozim kran (dizalicu), a vlasnik je Hrvat Ivan Filipović rođen u Novskoj. Tvrku je osnovao prije 30 godina i ona danas zapošljava 1100 radnika od kojih je 70 posto Hrvata. Među vodećim je tvrtkama u ovom poslu – podizanju betonskih konstrukcija. Zgrada na kojoj sada radim je među najvećim zgradama u Melbourneu i kad se završi imat će 80 katova. Ovo na fotografijama je snimljeno sada i nalazimo se na 30. katu. Kad se završi bit će još boljih fotografija, kaže na naš Marko koji nam šalje i zajedničku snimku sa svojim radnim kolegama – našim Duvnjacima.

– Ja sam u zelenoj majci, s moje lijeve starne je Robert Čolina iz Borčana, a desno je Frano Papić iz Vedašića, a krajnji desno Ivan Čolina iz Borčana. Gradilište vodi Frano Papić za I & D Group tvrtku u kojoj radimo.

Zahvaljujemo Marku na poslanim fotografijama i spremnosti za razgovor za Tomislavcity. Duvnjacima u Australiji uzvraćamo pozdrave sa željom da svojim trudom i radom uspješno grade ovaj svijet, vole svoju domovinu i njezino ime promiču u svijetu. Do susreta na Duvanjskom polju…

Zora Stanić/Tomislavcity