U mojoj duši je samoća, ćeznuća…
A negdje, dolje, u duvanjskom kraju liju tople kiše
Niz prozorska stakla svjetlucaju sjene
Kroz dušu teku daljine: Suhe, gole emocije od plave gorčine i praznine.

Prizivam u sjećanje prohujalo vrijeme,
Tople lahore, maestrale i tišine.
Podstanarska soba u Feldbergstrasse 12,
Kod Bregli s pogledom na tramvajske šine.
U tijelu gromadi goleme planine, žute strnjine i pokisle tikve, odzvanja pjesma mlade čobanice
Dodirujem okom tu ljepotu, ko voštanu figuru u Muzeu
Bježim od samog sebe danju i noću od sivih boja samoće,
U boje voća i pokislog proljeća.

Bogu hvala, za te sam čežnjo znao i u srcu te brao,
U sjećanju te krao i drugima slao
Ko kapljica vode moj život stade u sivilo čaše
Što osvanu na tamnoj strani mjesečine.
U sobi sam ja, bez svog odsjaja u zrcalu
Jer me boli moja sjena od djetinjstva i siromaštva.

I bole tišine, više nego buka i glas slomljenje violine
Nema me u provinciji, u prolazniku, ni u otkucaju sata
Gola, prazna ulica koraca
Drveće hoda a mjesečina je siva.
Koda mi netko slomi dušu od stakla
I uroni u čahuru mora od svih dubina
Prolit ću, tu čašu samoće niz kamenite pločnike
Zaustaviti tok Rheine, što mi odnese osmijeh i odvesla ruke
U daleke obale
U bijelo ću obojiti sto nijansi sive, u vesele boje proljeća i ljeta.

Milan Bojkić, 16.6.2020.

Foto: Mateja Zorić