Piše: Ante Matić – Borčanac

Fra Ivan, fra Ante, fra Filip, fra Stojan, fra Petar. Prvi je živio prije trista godina i zvao se fra Ivan Ančić (bio je iz sela Lipe, teolog, pisac, župnik, misionar), a ova četvorica su ljudi ovoga doba, naši suvremenici, franjevci Hercegovačke franjevačke provincije. Neka mi bude oprošteno što ću reći, da svu četvoricu poznajem i oni su jedini ljudi iz duvanjskoga kraja pred kojima se osjećam malen i nedostojan; ja koji si umišljam da sam među najobrazovanijim živućim Duvnjacima, književnik i akademik! Kažem i ne lažem, nitko se iz našega kraja ne može mjeriti s njima. Oni su petorica veličanstvenih Duvnjaka, svećenika, franjevaca, misionara. Tko to ima? Hrvatska je, kažu, katolička zemlja. Pokažite mi mjesto veličine Duvna, pa i veće, koje ima pet misionara, pet Božjih glasnika radosne Isusove liete novele.

Sve ih osobno poznajem, naravno osim fra Ivana. Njega sam upoznao preko njegovih pet knjiga. On je prvi pismen čovjek iz našega kraja, koji je bio franjevac, misionar i pisac. Da Gaj nije zaribao stvar zajedno s onim srpskim Vukom, i da je ikavica postala standardni hrvatski književni jezik, naš fra Ivan stao bi uz bok Marulića i bili bi ćaće hrvatskoga jezika!?

S fra Antom Kutlešom sam bio u onoj vojsci u Ohridu davne tisuću devetsto šezdeset i neke. Imam sliku, nas petorica na slici kod makedonskog jezera i na toj slici je s lijeva na desno: fra Ante, do njega je Slovenac biskup Stanko Hočevar (trenutno na službi u Beogradu), do njega velečasni Toni Mutnik (misionar u Australiji), pa velečasni Mađar Đula i ja u Ohridu šezdeset i neke…

Fra Filip Sučić je jedan od najinteligentnijih ljudi koje sam sreo i upoznao u životu. Bili smo u istom razredu, đaci u duvanjskoj osmogodišnjoj školi, koja je nosila ime nekog partizanine. Nitko mu u znanju nije bio do gležnja. Nije bio bubalica kakvi znaju biti neki nadriodlikaši. Kad bi zapelo i neki učenik nije znao odgovorit na pitanje, nastavnik je pitao Filipa, koji je uvijek znao. Ostalo mi je u živoj uspomeni, kad je na satu crtanja nastavnik Ešef Selimović šetao između klupa, zastajkivao i pitao što će tko biti u životu, pa pitao i Filipa, on je odlučno rekao da će biti fratar. To onda reći, u ono doba, u razredu pred  drugom nastavnikom i četrdesetak dječaka i djevojčica, bogme nije bilo lako. Kakva šteta što ga Ercegovci nisu poslali na više studije!? Bio bi odličan predavač u gimnaziji ili na teološkom fakultetu. Ovako dao je sve od sebe u Kongu, kao i fra Ante.

Četvrti duvanjski misionar je pokojni fra Stojan Zrno. On i brat mu Miše (Mihovil) su svećenici, Miše petrovac, a Stojan franjevac. On je iz Galečića i moja tetka Ljubica bila mu je strina. U tom selu sam živio godinu dana i išao u peti razred. Više sam proveo u Čovinoj kući, nego u tetka Garića. Njegova oca, Marka Zrnu, zvali su Čovo. Stojan je bio jedan od pet Čovinih sinova i imali su srestru Milku. Svi su bili odlikaši: Mile, Miše, Bože, Stojan i Ante. Fra Stojan je s Antom, Filipom i Petrom dao sve od sebe na njivi Gospodnjoj, katoličkoj misiji u Kongu, pa kad je obolio vratio se u Dragu našu i umro u Zagrebu, relativno mlad. Stojan je imao i dar pisanja. Njegove priče iz života jednog misionara su zaista poučne i literarno relevantne. Izlazile su u nastavcima u misijskom časopisu, koji sam uzimao i čitao zbog njegovih priča iz života i rada naših misionara.

Peti je fra Petar Čuić iz Bukovice. Petar mi dođe kao rodijak s materine strane, jer je moja baba Pera iz Bukovice i sestra je velikog fratra, graditelja duvanjske bazilike fra Mije Čuića, a fra Petar Čuić dođe mu kao daljni rođak. S Čuićem sam bio u splitskoj gimnaziji na Poljudu u Splitu. I rodijak je cijeli svoj život posvetio misijskom poslanju Katoličke Crkve.

Četiri Duvnjaka, četiri ovovremena misionara!

Eto, sada, nakon fra Antine smrti, mogu kazati istinu o našim misionarima. Izrađeni, potrošeni od napornoga rada u Gospodnjem vinogradu, odlaze jedan po jedan, veličanstveni Duvnjaci, misionari, naši suvremenici, franjevci! Evo, mene je zapala časna dužnost da o njima kažem što se reći mora, istine radi i budućnosti. Osjećam nemalu čast što sam ih poznavao i s njima neko vrijeme živio.

Fra Antu Kutlešu sam upoznao u Ohridu. Bio je to smiren, staložen čovjek, odmjeren u svemu što je radio. Silno mu je smetala naša ružna navada: psovke, kletve i beštimke.  Zaskočio ga je prokleti kineski virus u početku ovog svjetskog biološkog rata, koji će trajati dugo, na valove, i odnijet će više života nego ljudi našega vremena mogu i pojmiti! Što se događa u virtualnom svijetu na ovome planetu? Više će ljudi nastradati od raznih virusa i bakterija, nego od topova, granata i raketa. Pustimo ovu našu golemu ljudsku nevolju i vratimo se našim misionarima.

Kad je svojedobno kardinal Franjo Kuharić blagoslivljao crkvena zvona u novoj velikogoričkoj crkvi kraj Zagreba, (gradnju crkve i zvona ponajviše su donacijama pripomogli Duvnjaci koji žive u Velikoj Gorici, točnije Borčanci, Omoljani, Crveničani i Mandoseljani, koji su doselili u taj gradić i ukrasili ga lijepim kućama, okućnicama, ulicama i crkvom), i kada je kardinal rekao svetu Misu i blagoslovio zvona, priređen je svečani ručak, na kojem je uzoriti kardinal, držeći neku vrstu nazdravice, između ostaloga rekao i ovo: “Dragi naši Duvnjaci, istinski Hrvati i katolici, obilazeći naše misije po svijetu, svugdje sam vas našao, i u Americi i Australiji i u Africi i mogu reći – u čitavom, hrvatskom korpusu ma gdje god da žive žive  Hrvati, nitko se s vama ne može mjeriti u vjeri, domoljublju i darivanju. Posebno me ugodno iznenadilo kad sam u Africi vidio pet Duvnjaka, pet misionara Katoličke Crkve u Hrvata.”

Sve prisutne kardinalov govor je oduševio, a mene silno i ugodno iznenadio, da tako nešto govori o nama prvi čovjek Katoličke Crkve u Hrvata; taj veliki Božji čovjek, da ima tako visokim mišljenje o nama Duvnjacima! Po završetku ručka, prišao sam mu i diskretno (poznavali smo se od prije) pitao da se nije malo našalio i da nije možda malo pretjerao kad je govorio o nama, a on je odlučno rekao da nije i onda sam ga pitao da drugi ne čuju: ima li nešto što nam zamjera, a on je još tiše mi gotovo prišapnuo – jako puno psujete.

Kako sam već napisao i pokojnom fra Anti silno je smetala psovka naših ljudi i znao je jetko reći, da toga nije, bili bismo puno bolji ljudi. I zaista vam kažem, i ne lažem, Duvnjaci zauzimaju visoko mjesto među hrvatskim psovačima i beštimdžijama. Stvari se srećom mijenjaju na bolje, pa istini za volju, Duvnjaci sve manje psuju. One ružne riječi kao da odumiru, izumiru, nestaju polako iz rječnika naših ljudi, koji su stoljećima bili nepismeni i zaostali, kako se to kaže, onako kako su govorili drugovi i drugarice. Duvnjaci nisu više ono što su nekad bili: zidari, kosci, drvosječe, majstori svojih zanata i alata; Duvnjaci su danas među najuspješnijim ljudima u čitavom hrvatskom korpusu, kako bi to kazao pokojni Kuharić.

Duvnjaci danas imaju jako uspješne poslovne ljude, sportaše, znanstvenike, umjetnike, slikare, kipare, književnike, ali nema nitko što Duvno imade: pet misionara – petoricu veličanstvenih Hrvata, franjevaca, misonara Katoličke Crkve.

Neka je pokoj duši našem fra Anti, preminulom od prokletog kineskog komunističkog virusa nazvanog kornavirusom; zla, koje je zadesilo ljudski rod.

 

Foto: tomislavcity, jabuka.tv i plakat za predstavljanje filma – Misija Kongo