“Nisu tragični naši padovi. Tragično je samo ako se ne želiš podignuti. Nije tragična ni smrtna bolest ni smrt, nije tragična patnja, ni prezir ljudi, nije tragično ako te svi osude, popljuju, ogovaraju i kleveću. Tragično je samo ako ti na to pristaješ, ako zbog toga rezigniraš, ako pomisliš da si to zaista ti i ne želiš se iz toga dizati. Zle riječi drugoga samo te onda mogu uništiti ako im ti povjeruješ i ostaješ u njima. Dokle god vidiš preko njih, kad god ne želiš biti takav, nego upravo dobar, savršen, svet, ti ćeš sve pobijediti u životu. Treba uvijek znati gledati preko zida patnje. Treba uvijek zavirivati preko zida smrti. Treba preskakivati zidine. Treba se dizati i onda kad ti se noge slome, treba se nadati i onda kad te zahvati beznađe, treba ljubiti i onda kad više nitko ne ljubi. Nada je tamo gdje je nema, ljubav počinje tamo gdje su svi prestali ljubiti.”

(Gdje je izlaz)

Prof. dr. sc. Tomislav Ivančić