Tek kad je minulo mučno vrijeme golog kruhoborstva, naš čovik je mogao pokazati i drugu stranu svoje osobnosti: onu kreativnu, do tad zatomljenu pred zahtjevima vremena i običaja. Bilo da se ona ispoljava kroz slikarstvo, kiparstvo, poeziju, prozu, arhitekturu, hortikulturu… Preduvjet da ugledaju “svjetlo dana”, jest sloboda od tlake siromaštva, barem donekle. Jedini razlog zašo vaktile, u našim krajevima, umjetnici nisu bili baš uobičajena pojava. Ne zato što smo genetski nenadareni za umjetnost, nego zato jer nismo imali prigodu dokazati suprotno.

Jedna od onih koja je imala sreću dobiti tu prigodu, potvrđuje to svojim slikarskim talentom, prepoznatim tamo, “u bilome svitu”, ali, na žalost, kako to obično biva, ne i u svom zavičaju i svojoj domovini. Osim osvrta iseljeničkog magazina Fenix, koji je svojedobno donio reportažu o njenim izložbama u Njemačkoj, njen bogati opus od preko 1000 slika (različitih tehnika, stilova i tematike), ostaje sakriven od očiju naše javnosti i onih iz kojih je potekla.

Radi se o samoukoj slikarici Roškopoljki Mili Medić koja živi, radi i izlaže u Műlheim an de Ruhr, a usput stigne raditi i u vlastitom restoranu; biti brižna majka i uzorna supruga; odlaziti ljeti u Brela, svoj drugi zavičaj (po mužu) i još mnogo toga. Čudo jedno kako sve stignu ti naši vridni, nadareni zemljaci koje, u pravilu, prije prepozna tuđina, nego domovina, (ako ikad).

Drago nam je što, evo, imamo priliku našku, duvanjsku, slikaricu, napokon, predstaviti i našem čoviku, ponosni što je naše gore list.

I kao što reče u stihu njen prijatelj Nijemac:

Anđeli su među nama,

tu u pozadini;

uvijek uz nas…

Ti ih prepoznaješ

u veličini, tajanstvenosti

sreći

Taj Nijemac je u njoj prepoznao ono što većini nas promiče… (ne samo kad je ona u pitanju).

Nije li to žalosno?! Mora li nam uvijek netko drugi otkrivati koliko smo iznimni, vrijedni, nadareni, posebni…

Na zidu mi visi slika lipog anđela; velikodušni poklon ove nadarane i samozatajne žene; zemljakinje, sumještanke, a prije svega umjetničke duše čijim obiljem smo svi darovani, čak i onda kada to ne primjećujemo.

Koliko li je takvih razasuto bilim svitom, a da o tome pojma nemamo?

Radujemo se što smo vam, evo, predstavili našu Milu, a radovat će nas i ako nam otkrijete još pokojeg zemljaka za kojeg s ponosom kažemo da je “naše čeljede”. Vjerojatno svatko od vas poznaje bar nekoga. Slobodno nam se javite, a mi ćemo rado objaviti, jednako ponosni na njih kao i na našu Milu, čije slike su do sada izlagane u tuđini, a od sada tko zna… U svakom slučaju, našoj slikarici i njenim slikama želimo mjesto pod suncem kakvo zaslužuju.

Nada Beljan/Tomislavcity

Više radova ove naše umjetnice pogledajte u galeriji.