On je kiparski genije, naš novi Ivan Meštrović”, tim riječima likovni znalci kite akademskog kipara Iliju Skočibušića iz Tomislavgrada. Slobodno se može kazati da je on najplodonosniji mladi kipar ne samo u BiH nego u cijeloj regiji. Osim niza monumentalnih radova koji krase javne površine, ovaj mladi čovjek, koji još nije navršio 40 godina, otac je i petero djece. Uz kiparstvo, bavi se i pedagoškim radom u srednjoj školi u Tomislavgradu i na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru, gdje je u ulozi izvanrednog profesora. Zatekli smo ga na Buškom jezeru, u samostanu Karmel sv. Ilije gdje mu je prior povjerio izgradnju crkve i samostana. Iako radovi još nisu završeni, ono što smo imali vidjeli teško se može opisati riječima. Ta kiparska remek-djela sakralne tematike treba doći vidjeti. Kao uostalom, i ona na crkvama u Masnoj Luci, Humcu, Kruševu, zatim spomenike u Tuzli, Zenici, Žepču, Maglaju, Rami, Blidnju, njegovih radova ima posvuda – sve do Ravnog, Ploča, Knina, preko rodnog mu Tomislavgrada do Zagreba. Ilija je rođen 1981. godine. Diplomirao je kiparstvo 2004. na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu u klasi prof. Nikole Vučkovića. Pripadnik je mlađe generacije kipara školovanih u Širokom Brijegu i dobitnik rektorove nagrade. Izlagao je samostalno i na više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Autor je više javnih djela. Radi kao asistent na Akademiji i kao profesor u Gimnaziji u Tomislavgradu.

Za vas kažu da ste novi Ivan Meštrović?

– Ma jest, profesor Stipe Sikirica to je jednom prigodom izjavio, ali osobno nisam sklon takvom razmišljanju jer svaki je čovjek individua, original. Svatko ima svoj put, razvija se na svoj način, svatko u svoje vrijeme.

Možda je poveznica to što ste i vi poput slavnoga prethodnika skloni sakralnim motivima i inspiraciju crpite iz religije?

– Moguće. Može nam veza biti sakralna umjetnost, pa i volumen u kiparstvu ili pak možda nešto treće. Vaše radove možemo vidjeti posvuda u BiH i u Hrvatskoj.

S obzirom na vaše godine, do sada ste uradili zavidan broj spomenika, bisti i kipova. Ipak, malo ljudi zna da su to vaši radovi. Dosta ste samozatajni?

– Često ne potpisujem svoje radove. Kada se sjetim, potpišem, a kada ne sjetim, ostavim bez potpisa. Ne volim se nametati potpisom, pogotovo kad je u pitanju sakralna umjetnost, jer ne želim da moj potpis dominira nad crkvenim djelom. Mislim, koga zanima može zaviriti u arhivu samostana i pogledati tko je radio. Nije nužno da potpis strši. A to da sam samozatajan, ne znam, ima ona: “Plati ciganu da te hvali”.

Blizu ste 40. godini života, puni ste energije. Jeste li sad u najvećem zamahu? Osjećate li da ste sazreli za najveća djela?

– Umjetnici sazrijevaju s godinama. Što više vrijeme odmiče, gomila se iskustvo, danas više znam što i kako mogu nego ranije. Tako da su četrdesete godine kada čovjek doživi vrhunac stvaralaštva, a onda shvati da treba ići dalje i da to nije konačan cilj. Pa pogledajte Michelangela koji je u svojim 80-im oslikavao kupolu sv. Petra. Osim zrelosti, umjetnost s godinama nema puno veze, bitno je kako se čovjek osjeća i koliko je kreativan. Ja za sebe mogu reći da sam sad u fazi kada mogu puno dati, ne manjka mi inspiracije i još uvijek se ne ponavljam. Uspijevam biti kreativan i inovativan. Još mi uvijek ide za rukom zanijeti se onim što radim.

Što vam znače osobe kakve su bili prof. Nikola Vučković i dr. Ivan Bagarić?

– Pa, ako postoje anđeli s ljudskim licima, to su za mene bila njih dvojica. Kada sam bio dijete, u malom provincijskom selu gdje sam odrastao nikoga nije bilo da prepozna talent koji sam pokazivao, osim moga rođaka dr. Bagarića. Imao sam sreću da on prepozna u meni talent i usmjeri me. Da mi nije bilo njega, pitanje je bi li išta od ovoga danas bilo. On je izgradio čvrst temelj na kojem sam gradio svoje kiparstvo. Poslije, kada sam bio srednjoškolac, upoznao me s prof. Vučkovićem i Vladom Mikulićem Vavom koji su me spremali za prijamni i nakon prijamnog upisao sam Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i počeo s profesionalnim kiparstvom.

A otac Zvonko Martić?

– Prijatelj sam s ocem Zvonkom koji je jedan od rijetkih ljudi na ovim prostorima s toliko širokim poljem djelovanja. Kod njega mi se sviđa to što nije površan, već temeljit u svemu čime se bavi. Njegov vrt perunika i etnozbirka ovdje u Karmelu sv. Ilije to najbolje oslikavaju.

Odakle vam dar za umjetnost?

– Oduvijek sam volio stvarati rukama. Kao dijete uvijek sam nešto oblikovao, ponajviše domaće životinje kojima sam bio okružen. Negdje u meni čučala je umjetnost. Međutim, tome nikada nisam pridavao neku veliku važnost i ozbiljnu notu. To je bio moj hobi, ja se tako igram i to je to. Sve dok dr. Bagarić nije procijenio da bi od mene moglo biti nešto. Čak i kada ja nisam to ozbiljno shvaćao, on jest. On je zapalio tu umjetničku iskru u meni.

I otišli ste u kipare umjesto u svećenike, što vam je bila želja?

– Želja za svećenstvom kod mene se javila u vrijeme studija, na prvoj godini. Želio sam biti fratar jer sam bio jako blizak s fratrima u Hercegovini. Bio sam hercegovački kandidat u postulaturi u Samoboru godinu dana, ali brzo sam shvatio da je potreba za kreiranjem, odnosno kiparstvom, u meni jača.

I je li vam danas žao što niste postali fratar?

– Nije mi žao jer sam tu potrebu koja se u meni budila da budem svećenik i propovijedam vjeru preusmjerio i danas ja propovijedam kiparstvom. Nije ostala praznina. Kiparstvo je medij kojim propovijedam svoju vjeru. Zavidan broj vaših radova krasi javne površine.

Možete li nam izdvojiti neke značajnije na koje ste ponosni i koje su vas odredile?

– Najdraži su mi radovi oni s početka. Oltar s motivom Posljednje večere i vrata na crkvi u Masnoj Luci kod fra Petra Krasića, primjerice. To su bili moji prvi ozbiljniji radovi. Posebna su zato što su ona moj prvi ozbiljniji rad, 2004. je to bilo. To je bio prvi veliki izazov stavljen pred mene. Danas sam čovjek s iskustvom i znam neke stvari procijeniti, ali tada me je vodilo nešto drugo. Ideš u nepoznato pa što bude. Ta vrata postala su jedinstvena jer to su vrata kroz koja sam ja ušao u svijet umjetnosti. Imao sam sreću da mi je fra Petar pružio prigodu i dao potpunu slobodu. Nije me ograničavao temama. Zajedno smo došli do tema značajnih za Blidinje.

Koliko je tih tema i koje su?

– Svi šest tema vezano je za planine. Na jednom krilu su tri teme Starog zavjeta, a na drugom tri teme iz Novog zavjeta. Iz Starog zavjeta imamo proroka Iliju na gori Karmelu, Mojsija na Sinaju i Preobraženje Kristovo gdje se povezuju Stari i Novi zavjet, dok je na desnoj strani Novi zavjet zastupljen s Isusom koji moli u Maslinskom vrtu, Isusov govor na gori i Kalvarija. Tako da sam imao sreću s fra Petrom uspostaviti prekrasnu suradnju. Poslije smo radili oltar i ambon, a poslije toga i krstionicu s likom Ivana Krstitelja. Tako da je crkva sv. Ilije u Masnoj Luci na Blidinju označila moj početak.

Kao da vas prorok Ilija prati cijelo vrijeme vašeg bavljenja umjetnošću?

– Ima još jedna velika stvar u mome životu, a također je vezana za proroka Iliju, a to je župna crkva sv. Ilije u Kruševu kod Mostara. Na ta sam vrata posebno ponosan. Od radova nastalih u posljednjih nekoliko godina među najdraže ubrajam spomenik Ruđeru Boškoviću u Ravnome. To je skulptura koja nije strogo sakralne tematike. Iako je Ruđer bio svećenik isusovac, naglasak je na znanstvenoj tematici. Taj mi je rad nekako posebno prirastao srcu. Uživao sam i radeći oltar, ambon, svetohranište i krstionicu u novoizgrađenoj crkvi u Cimu, urađenoj na temeljima stare crkve. Za taj me projekt angažirao župnik don Ivan Perić, s kojim sam odlično surađivao. Radio sam i brončane vratnice na staroj humačkoj crkvi, zatim skulpturu Dive Grabovčeve i prezbiterij župne crkve u Čerinu. Na Humcu se dogodila odlična suradnja s fra Dariom Dodigom, s kojim sam se bez puno riječi jako dobro razumio i dogovorio. Radio sam oltar i posvetio sam ga našem narodu koji je puno trpio i stradao, a oltar je žrtvenik, simbol Kristove žrtve.

Po čemu ćete pamtiti rad na spomeniku Ruđeru Boškoviću?

– Ruđer je bio nešto između svjetovnog i sakralnog, između vjerskog i znanstvenog i to je ono što njega čini zanimljivim dok sam ga radio. Jer, on je bio i svećenik i znanstvenik, istraživač… Preširoka osoba. Teško ga je bilo upakirati u jednu formu pa sam išao s tom njegovom radoznalošću za Sunčevim pjegama, koje je dosta dugo istraživao. I na koncu uradio sam ga sa Suncem u naručju i s cijelim Sunčevim sustavom oko njega. Onako, da bude u svemiru, u svome svijetu.

Kada radite te likove, proučavate li ih podobno, gledate fotografije…?

– Kada pođete raditi neki lik, naravno da je poželjno ući dublje u njegovu osobnost, pokušati dokučiti psihologiju osobe. Recimo, kod Ruđera nije bilo puno fotografija, ali je puno važnija bila ta priča tko je on bio. Ući u njegovu logiku je fascinantno. U vremenu u kojem je on djelovao, u 18. stoljeću, i bavio se astronomijom i toliko duboko promicao u svemir – to ni danas ljudi ne uspijevaju.

Spomenuli ste da ste radili puno crkvenih vrata, pa mi naum padaju vrata franjevačke crkve sv. Petra i Pavla u Mostaru. Biste li, ako bi vas pozvali, prihvatili uraditi ta velika vrata?

– Pa, iskreno govoreći, franjevačka se crkva u Mostaru malo iskomplicirala i teško je u njezinu slučaju postići cjelinu. U svakom slučaju, bio bi mi izazov to raditi, ali, sudeći po logici kako su se do sada radovi izvodili, sumnjam da ću dobiti prigodu raditi taj posao.

Trenutačno ste angažirani na uređenju crkve sv. Ilije u Karmelu?

– Prije Karmela u drvu sam radio jedan veliki projekt Oratorija salezijanske zajednice u Žepču, gdje smo radili drvene reljefe Don Bosca, Dominika Savija, Marije Pomoćnice raspetog Krista i to je skoro završeno, ostali su detalji. Najcjelovitiji moj projekt u dosadašnjem stvaralaštvu crkva je sv. Ilije na Karmelu. To je projekt koji mi je otac Zvonko Martić povjerio. Dao mi je cijelu crkvu, od početka, od samih vrata, do prezbiterija, da je osmislim i uredim. Tražili smo način kako povezati tradiciju, klasiku i suvremenu umjetnost, da to bude prihvatljivo i malom čovjeku i stručnjaku. Da budu svi zadovoljni i da to ne bude nešto što će samo pojedinci razumjeti. I najviše sam inspiracije pronašao u baroknoj dinamici, a opet sam kompozicijski to posložio na moderan način. Radim ga u tradicijskom materijalu bijelog javora, tako da imamo u sredini prezbiterija sv. Iliju kao patrona crkve, a zatim s lijeve i desne strane Mariju Gospu Karmelsku u oblaku jer postoji priča kako je sv. Ilija u malom oblaku prepoznao buduću Gospu Mariju. S druge strane, imamo anđela koji je hranio Iliju kada je ovaj klonuo i izgubio volju za životom i ovaj mu dolazi s vrčom vode i kruhom te mu govori: “Ilija, moraš dalje.” Ovo je projekt na koji sam najponosniji jer, u biti, nisam se morao prilagođavati nikome niti se uklapati u nečije zamisli, imao sam potpunu slobodu.

A to je za umjetnika najvažnije, zar ne? Osim ako ga se ne požuruje s rokovima.

– Ma, nije ni to problem, nisam uvjetovan, premda smo otac Zvonko i ja imali planove, ali smo ih odgodili. Sada nam slijedi izrada križnih postaja, odnosno križnog puta koji smo zamislili kao cjelinu, zatim dvoja vrata koja su simbol prolaska u novi život. Tu su kalež, svijećnjak, križ…

Osim svega navedenog, predajete u školi i na Akademiji. Kako sve stižete?

– Predajem u Gimnaziji Marka Marulića u Tomislavgradu i na ALU-u kao vanjski suradnik i asistent. Teško se organizirati, kiparstvo je zahtjevno, traži puno vremena, ulaganja i živaca, a onda i djeca u školi traže posebno vrijeme za sebe.

Jeste li oženjeni, imate li djece?

– Da, oženjen sam već 10 godina. Imam petero djece, tako da, gdje god dođem, čekaju me obveze. Premda, što se tiče moje obitelji, tu supruga vodi glavnu riječ i nosi najviše tereta. Teško je naći ravnotežu jer uvijek nešto iskoči, neki posao.

Ima li talenata na ALU-u?

– Ima jako talentiranih studenata, ali puno toga mora se posložiti da bi se postalo umjetnikom.

Koji bi trebao biti motiv tim mladim ljudima da se odluče baviti kiparstvom?

– Iz svoga iskustva govorim da, kad sam počeo studirati umjetnost, nisam išao s velikim ambicijama. Nisam krenuo s ciljem da ću biti veliki kipar, da ću napraviti značajna djela. Jednostavno, to sam volio. Krenuo sam iz ljubavi i to me je vodilo. Ispunjavao sam svoju želju i zahvaljujući, opet kažem, prof. Vučkoviću i dr. Bagariću, koji su me usmjeravali, postao sam kipar. Nažalost, obojica su danas pokojna. Puno su mi značili. Imati dobrog mentora jako je važno mladom čovjeku. Nikola je bio izvrstan profesor koji me naučio razmišljati i promišljati slobodno. Sve drugo možete nadoknaditi, ali taj temelj teško.

Znači, ljubav je na prvom mjestu. Volite to što radite?

– Svoj posao ne shvaćam kao posao ni kao teret. Jednostavno, to volim. Doživljavam ga kao izazov, zadatak i jednu vrstu avanture. Sa svakim radom se obogatim, naučim nešto novo, upoznam mnoge pametne ljude… Problem mladih ljudi danas je neodlučnost. Predajem u četvrtom razredu i kad ih upitam kamo će dalje i što će izabrati, oni uglas kažu: “Ne znamo”. Ako sada ne znate, uvijek ćete dvojiti. Mladi moraju ići za onim što vole. Što će ti novac i sve materijalno blago svijeta ako nisi ispunjen iznutra i ako si nezadovoljan?

Jeste li imali uzora u kiparstvu?

– Moj najveći uzor u kiparstvu bio je Kuzma Kovačić. Kao mladi student oduševio sam se kad sam došao u Ramu i tamo vidio Posljednju večeru, Divu Grabovčevu… To su stvari koje su me jako inspirirale i koje su mi dale snažan impuls u onome što želim raditi. Kuzma je potvrdio moju želju da budem kipar. Pronašao sam tu zajedničku nit s Kuzminim stvaralaštvom.

Ni vi niste odoljeli raditi kip Dive Grabovčeve?

– Da, postavljen je tamo gdje joj je rodna kuća. Diva je sinonim stradanja na ovim prostorima, odraz jednog vremena, zuluma terora, hvalevrijedna osoba koju tek sad izvlačimo na svjetlo dana. To je bila osoba koja je za svoju vjeru i ideale bila spremna umrijeti. Takvi nam ideali danas trebaju.

Imate i zanimljivu poveznicu s Tuzlom. Kako?

– Moja prva javna samostalna izložba bila je u Tuzli. Tada je bio gvardijan fra Zdravko Anđić. Nakon izložbe fra Zdravko je izrazio želju da uradim spomenik ubijenim franjevcima Tuzle. U Tuzli sam radio i spomenik sv. Franje ispred školskog centra. Radio sam u Maglaju kip sv. Leopolda Mandića, u Žepču, Zenici, u Sarajevu, u prigodi dolaska pape Franje u BiH izradio sam liturgijsko posuđe, procesijski križ i svijećnjake.

A biskupski štap za Božu Radoša?

E, to je posebna stvar koju duboko u sebi nosim. To se spontano dogodilo, Branko Radoš, fra Božin rođak, zamolio me da za tu prigodu uradimo štap. Tražili smo dugo kako uraditi i naposljetku se odlučili da bude u duhu sv. Jeronima jer je Božo službovao u Rimu. I svi su bili zadovoljni kako je ispalo. Sada radim biskupski štap za beogradskog nadbiskupa Stanislava Hočevara. Angažiran sam i na Groblju mira na Bilima.

Bilo bi divno sva ova vaša djela skupiti na jednoj izložbi, ali vi rijetko izlažete?

– Nema vremena za izložbe, iako ne bih imao ništa protiv da se nađe neki kustos koji bi mi pomogao prirediti je, ali bit će vremena i za to.

Imate li hobi?

– Volim se odmarati uz ribolov, nekako me voda i jezero opuštaju, a imamo dva prekrasna jezera – Ramsko i Buško.

I na kraju, što je za vas kiparstvo, okamenjenje tijela ili nešto drugo?

Usudio bih se kiparstvo usporediti s misterijem Božića. Po meni, kiparstvo nije ništa drugo nego čežnja duha da se uprisutni, materijalizira, u ovom svijetu. To je za mene umjetnost.

Večernji.list