Isus je ozdravio opsjednutu, slijepu i nijemu osobu, koja je potom progovorila i progledala osjećajući se posve normalno i uravnoteženo jer je izišao iz nje onaj koji je njome vladao, njezinim umom, srcem s osjećajima i svim psiho-fizičkim djelovanjem i kretanjem. I kada je mnoštvo naroda sve to vidjelo, u čudu su se pitali nije li ovaj koji je to učinio Sin Davidov. Međutim, prisutni farizeji čuvši što se sve govori i pretpostavlja tko je taj koji može opsjednutoga osloboditi, slijepoga i nijemoga ozdraviti do te razine da mogu gledati i govoriti, rekli su da ovaj ne može sam svojom moći izgoniti đavle osim u suradnji s đavolskim poglavicom Belzebulom. Nato je Isus, proniknuvši smjerove njihovih misli, rekao njima one iste prispodobe koje imamo i kod Marka. One imaju određene neznatne razlike, ali sve se svodi na istu Isusovu misao o tome da sve što je u sebi razdijeljeno: kraljevstvo, grad, kuća…, ne može ni opstati, propada. Međutim, ako je na djelu Duh Sveti, onda vlada jedinstvo i ljubav, te izgradnja.

Kod Mateja postoji zapisano i to što je Isus farizeje pitao, ako on po Belzebulu izgoni đavle, po kome ih onda izgone njihovi sinovi koji će im biti suci. No, ako Isus izgoni đavle po Duhu Božjem, onda je to znak da je među njih došlo Kraljevstvo Božje (usp. Mt 12, 27-28). Tu je i misao što ju je Isus rekao svima koji su išli za njim i koji su ga ustrajno slijedili i slušali. Misao zvuči kao izreka, sentencija, gnoma, a ona glasi: “Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa.“ (Mt 12,30).

I evanđelist Luka govori o istjerivanju nijemoga đavla iz opsjednute osobe koja je također postala nijemom zbog svega zla u sebi. Isus je iz te osobe istjerao Sotonu i ta je osoba odmah progovorila, što je zadivilo sve prisutne ljude. Opet neki su od njih bili u sumnji da je to Isus sam od sebe učinio, te su govorili da je to on obavio po đavolskom poglavici Belzebulu. Bilo je i onih koji su od Isusa tražili znak s neba, zacijelo kao potvrdu učinjenoga ozdravljenja što je zaista velika zbilja. On je, proniknuvši njihove misli, ispripovijedao nekoliko prispodoba što se sadržajno poklapaju sa zapisanim prispodobama kod ostalih evanđelista, jedino što ovdje imamo da Isus “prstom Božjim“ izgoni đavle iz opsjednutih osoba, a kod Mateja to čini “Duhom Svetim“. Marko i ne kaže to izrijekom. Ruka sa svojim prstima je simbol duha Svetoga i njegova djelovanja nad osobama. Isus polažući ruke na opsjednute i bolesne oslobađa ih Sotone i liječi od bolesti, a obavlja i blagoslove nad ljudima i ostalim bićima. Duh Sveti se daje polaganjem apostolskih ruku, što je jedna od temeljnih činjenica apostolskoga učenja, čije temelje vidimo, primjerice u Poslanici Hebrejima.

Don Ilija Drmić/Tomislavcity