Čovjek je, bez obzira na boju kože, spol, stupanj obrazovanosti, ili potpunu nepismenost, vjeru u Boga, ili vjeru u idole, neprestano u potrazi za smislom. Bio toga svjestan ili ne bio. I onda kada su mnogi tijekom burne povijesti tvrdili a i danas tvrde da život nema smisla, ni izlaza, čini mi se, da tom izjavom više pokazuju da su tragali za smislom i da ga nisu našli, nego da smisla nema! To me, ovako na prvu, podsjeća na sličnu tvrdnju čovjeka koji traži djetelinu s četiri lista i kad je ne nađe, tvrdi da je i nema. 

   Viktor Frankl, austrijski Židov, koji je boravio četiri godine u četiri različita koncentracijska logora, u svom djelu „Nečujan vapaj za smislom“ tvrdi da svatko mora sam tragati za smislom i da ga svatko sam može naći, čak i u najtežoj stvarnosti, samo ako zadrži ljudsko dostojanstvo i slobodu izbora vlastitog stava. On u toj knjizi izrijekom navodi 20-ak mogućih situacija, u kojima se može pronaći smisao.

   Razmišljajući o tim situacijama, rekoh sebi a poslije i Marku Kovačeviću, koji mi je posudio tu knjigu na čitanje, kako se ne ću zamarati pamćenjem tih situacija, nego ću radije tražiti smisao i svrhu u sebi, u onoj posađenoj, ali usnuloj klici, iliti svjetlosnoj zraci na dnu vlastita bića, koja je istovjetna Božjem svjetlu i Božjoj biti. I, velim, kad se nađem u najtežim situacijama, posegnut ću unutra i vazda nanovo osvijestiti Ono odnosno Onoga na kojega se mogu osloniti. Marko reče: „Pa može i tako!“ 

   I Tin Ujević u svojoj pjesmi „Visoki jablani“ naglašava: „Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi“, a da bi otkrio „tlo“ iz kojeg su rasli i narasli u visine, dodaje: „Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji/bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.“ Dakako, Ujević se poslužio simboličkim jezikom pa ne pjeva o visokim jablanima, ni visokim jablanima, nego o velikim ljudima, koji se nisu predali patnji i bijedi, već su iz njih izašli jači.

   I sȃm sam se u nekoliko navrata poslužio simboličkim jezikom, primjerice, u pjesmi „Stari hrast“ ne pjevam o starom hrastu, nego o vremešnu čovjeku, koji unatoč godinama, ne odustaje od nakane da ostvari svoje kreativne mogućnosti. U dijelu pjesme „Korijeni“ unatoč nezapamćenoj poratnoj sječi glava, zapisah: „Preko kućnog krova/okićena jabuka leti“ kao naviještanje rađanja novoga života, a u retku: „Pripeto paripče pase…“ nisam primarno mislio na paripče, jer su i naši konji („alaša“) slobodno pasli po širokome Duvanjskom polju. Naime, kroz tu sličicu vidio sam prije svega našega čovjeka, naš narod u poraću koji je bio pripet ograničenom slobodom kretanja i govora, i pritisnut posvemašnjom oskudicom, vrteći se neprestano u krug od pure do komadića ječmena kruha, od krumpira do grumena sira… No naš se čovjek nije predavao, ostao je svoj i Božji, zadržao vjeru i nadu, i preživio ojačan! 

   No, čini mi se, da patnja nije sama po sebi ni smisao, ni svrha, nego po onome što čovjek iz nje izvuče: katkad će joj podleći, ponekad se iz nje izvući – jači. U svakom slučaju, bilo da se pojavi u obliku mutne glave iz koje se ne može izleći zdrav svjetonazor, bilo da se javi u krugu obitelji, bilo na poslu, ili u području dokolice s poznanicima i prijateljima, ne bi trebalo pristajati uz nju, ni u ono što je uzrokuje. Čovjek je dinamično biće koje svagdano treba raditi na sebi da bi mogao sve nevolje izmijeniti na dobro, da bi vazda pristajao uz ono što je bolje, bez obzira na cijenu. Stoga sam pomalo sumnjičav prema onima koji kažu – i da se ponovno rode, ništa ne bi mijenjali.

Ante Šarac/Tomislavcity