Dragan Čović najkraće se može opisati kao političar koji je lišen ideologije i koji nema nikakav razrađen sustav.

No, je li to baš tako? Čović HDZ-om u BiH upravlja više od četvrt stoljeća, a prve političke funkcije koje je obavljao pokazuju da je zagrizao velike stvari.

Piše: Ivan Crnjac/Bild.ba
Čović se nikad nije mrcvario po općinskim i županijskim vijećima, nije populističkim iskakanjima tražio prolaz kod ljudi, ni najavljivao revolucionarne mjere.

To i jest ključ njegovog političkog uspjeha – stihijska i lagana zauzimanja institucija i pozicija te njihovo podređivnje sebi.

Čović nije postao predsjednik HDZ-a BiH jer je bio profil koji tomu ideološki odgovara, nije gradio sustav – ni vrijedonosni ni praktični pa se samo uspeo na vrh. Ne, on je predsjednik i najmoćniji Hrvat u BiH upravo zbog toga što ideologiju i sustav – nema.

Glavna okosnica ideologije “koju nema” kod Čovića je spremnost da se svakoj situaciji prilagodi. Naravno, u političkom smislu.

Pogledajte kronološki njegov odnos prema bivšim predsjednicima HDZ-a u Hrvatskoj. Od 2003. i Ive Sandera, do 2020. i Andreja Plenkovića. Čović je sa svima njima njegovao jedan odnos bez, a što se do sada pokazalo, ikakvog efekta ili ozbiljnijeg rezultata, ako ne računamo funkciju Željane Zovko u Europskom parlamentu.

Priopćenja nakon sastanka s Plenkovićem danas i Sanaderom prije 17 godina – izgledaju potpuno isto. Puka birokratska nakupina slova kako bi se zadovoljila forma, dok se o sadržaju nije marilo. Jednakopravnost, konstitutivnost, legitimno predstavljanje, europski put… Ključne su to riječi Čovićevog servera u zgradi HDZ-a koje se unose svaki put nakon što se sastane s nekim pa onda automatski ponude priopćenje.

“Hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović potvrdio je da se u ponedjeljak u Zagrebu sastao s hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom, s kojim je razmijenio mišljenja o stanju u Hrvatskoj i BiH“, objavila je Hina 8. studenog 2004., a pozornost obratite na pasus ispod:

“Razmijenili smo mišljenja o aktualnim prilikama u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, izjavio je Čović u ponedjeljak navečer Hercegovačkoj televiziji u Mostaru.

To je, otprilike to, a uz ovu izjavu, Čović je dodao i kako će se ubrzo razgovarati o prijemu HDZ-a BiH u obitelj EPP-a.

U trenutku ove izjave, Čović je jedan od dopredsjednika HDZ-a BiH koji kreće ka lagnom preuzimanju te stranke.

Ne trebaju mu mediji

Mnogi kroničari situacije u bh. Hrvata često ističu kako je “sramotno i ružno” da HDZ BiH nije uspjela napraviti kvalitetan medij “koji će propagirati hrvatske interese”. Iako stoji, ova teza je problematična s obzirom na to da su hrvatski interesi u BiH nerijetko u suprotnosti s onim stranačkim.

Primjerice, realni interes Hrvata u trenutku formiranja Vijeća ministara BiH bio je Ministarstvo vanjskih poslova. Umjesto da se inzistira na toj poziciji, ona je ‘trampljena‘ za financije.

Čoviću, a niti bilo komu iz HDZ-a BiH mediji ne trebaju. Zašto? Mediji su, u svojoj konačnici, svi u jednoj mjeri neovisni. Ako HDZ BiH ‘ulupa’ novce i stvori jak medij, on se danas-sutra može ‘oteti‘ i objaviti nešto što se Čoviću ili bilo komu iz vrha stranke neće svidjeti. Bude li urednik, pak, dovoljno lojalan pa takvu vrstu objave ignorira, nemoguće ja da netko iz stranke u jednom trenutku neće proizvesti gaf koji će biti nemoguće ignorirati.

Također, u neformalnim razgovorima, neki od vodećih ljudi HDZ-a BiH ističu “kako njima mediji ne trebaju jer imaju ono što im treba”. Oni žive nekih 20 do 30 godina izvan okvira realnog i svijeta koji teče, stoga smatraju da je dovoljno objaviti priopćenje koje će onda agecije prenijeti jer, eto, svakako prenose priopćenja.

Također, kad su u pitanju društvene mreže i komunikacija preko njih, HDZ-ovcima je to ‘špansko selo’.

Ne treba mu ni sustav

Izuzev Marinka Čavare koji kao predsjednik Federacije ima istoimenu stranicu na kojoj se prigodno obrati, rijetko tko ima neku društvenu mrežu. Ako i imaju, postavke su im na ‘friends‘ pa često nitko i ne vidi što su objavili.

Vidi, doduše, ona skupina ljudi koja je niže pozicionirana u stranci pa sve lajka. Od toga nema ništa. Bianco potpora nije dobra ni u offline ni u online svijetu.

Osim što mu ne trebaju mediji, Čoviću ne treba ni sustav. Sustav koji on propagira i gura je “odsustvo sustava” i stvaranje dojma kako se ništa ne može riješiti bez njega.

Iako je taj dojam često pogrešan i Čović vam ne treba za trivijalnosti poput zapošljavanja čistačice u školi, njemu zapravo paše takav dojam jer ne želi s drugima dijeliti moć koju (često samo prividno) ima.

Uz izraz lica koji je uvijek između osmjeha i poluosmjeha, Čović se zapravo okružuje skupinom poltrona čiji je glavni zadatak govoriti – “Da, predsjedniče”.

Budimo pošteni, to i nije toliko loše kad bi stvari funkcionirale i kad bi on riješio ono što je detektirao kao problem, poput izmjena Izbornog zakona. Ili konačnog usvajanja zakona po principu “hrvatska lisnica u hrvatskom džepu”, odnosno izmjena zakona o javnim prihodima kojima se doslovno pljačkaju mnoge hrvatske sredine u BiH.

Čović zna za sve te probleme, radi ništa ili vrlo malo i neefikasno na njihovom rješenju, a u stranci nema osoba koje bi to mogle. Ako i ima, one su degradirane i niže pozicionirane.

Riječ je, dakle, o velikom problemu jer Čović neće ili ne može, a odsustavljeni sustav je posložen tako da nema tko.

Klimači glava ne mogu donositi promjene, oni su zaduženi za parazitiranje tako da je svako soliranje nedopustivo. I kažnjivo.

To nam je pokazao zadnji primjer iz Tomislavgrada i HBŽ-a. Iako je običnom čovjeku nebitno tko će biti premijer jedne od deset županija, vrlo je znakovito kako su Vukadin i ‘disidenti’ ekspresno maknuti iz stranke. Tko god bi pokušao nešto slično, dogodilo bi mu se isto.

U odsutnosti sustava, prvi stradaju oni koju pokušavaju ukazati na pogubnost tog odsustva.

Sve to ne bi bio problem vrijedan spomena da je situacija u Bosni i Hercegovini u političkom smislu takva da je Hrvatima svejedno tko su stranke koje ih predstavljaju.

S obzirom na to da političko pitanje svih pitanja nije riješeno, a HDZ BiH se nameće kao jedina legitimna zastupnica, Hrvati u Bosni i Hercegovini žive dvostruku majorizaciju.

Jednu provode stranke okupljene oko SDA i njihovi sateliti, drugu HDZ BiH koja godinama nije otklonila niti jedan problem za koji svi znamo da je tu.

Do kada će trajati takva politika, ne zna nitko, ali je neka promjena u samoj srži te politike imperativ.

Bild.ba