Piše: Ante Matić – Mijušić

Čudesna ljepota i dobrobit božićnih blagdana bila je u tomu što su se ljudi mirili sami sa sobom, sa svojim bližnjim i s Bogom; jedni drugima opraštali uvrede i nepravde, koje su tijekom godine počinili. U tomu je bila veličina i blagoslov Božića.

Kad se osamim u ovoj gomili, u ovoj gradskoj vrevi i vratim mišlju u djetinjstvo, zamirišu uspomene, kako kaže pjevač Marko iz Čavoglava, pa se u sebi radujem kao dijete, a slike neke veličajne i čudesni prizori iskrsavaju i silno me uzraduju ili rastuže do suza. Tako sam nedavno vozeći se tramvajem, vratio se mišlju u djetinjstvu, u moje drago rodno selo Borčane ispod brda Liba, u one davne dane za koje sam mislio da su izbrisani, da ih nema, pa sam tako udubljen i izgubljen za sve gradsko čuvao janjce s Giganom i Ginom, pa smo se igrali oko stećaka i pokušavali preskočiti onaj najveći, pa sam išao po snijegu s ćaćom na silo slušat guslara Marijana Čolinu, pa sam s Liba gledao duvanjsku dolinu i kao da je oko polja neka golema ruka prosula bisere ispod sivih, kamenih brda, pa sam s didom Lukom sidio na kamenu ispred kuće i slušao kako je ratovao u Galiciji i na Soči …pa išli prema školi bojeći se Ogojkine kuje, pa smo se tukli s Brižanima, pak sam s Vrlokuka gledao preko brda i dolina, sve do Dinare i mora, pa sam išao na vjerauk pa nam je pratar Blago pričao o Isusu i o našim didovima, pa sam svirao na sviralo iznad sela i gledao polje u cvatu i orače u brazdama, kosce i kupelice na livadama, vršaje na gumnima, stada ovaca i krda goveda i konja na pokošenoj poljani, pa sam gledao kako robači (poreznici) otjeraše Bajušinu kravu, a ona sirota plače na putu jer unuke Iva, Gina i Ruža neće imat mlika, ni sira, ni masla po kruvu, pa me zaskoči tužan prizor kako Bajuša u proliće iznosi čojene raitoze, koparan, bilu košulju ko snig i modro vezeno đile i, nježno kao da rane razotkriva, stavlja po plotu da se prozrače i nabraje za kletim nestalim jedincom sinom Ivanom kojeg su noću odveli ljudi u kožnim kaputima i kapama na kojima su bile petokraka i nikad se nije saznala kako su ga i zašto ubili ni gdje su ga zakopala, pa mi dođe u pamćenje moja baba Pera kako sjedi za športetom i šuti; svi se nečemu smiju, a njoj niko nije vidio osmjeh na licu, a kako će se nasmijati kad su joj pred kućnim pragom partizani ubili sinove Jozu i Stipana, pa me misao odnese u svatove i na pogrebe i daće, pa se sjetih momaka i cura koji su bježali preko granice i onih što s pasošom odoše u tuđini iz Drage naše…Tako je moj did Luka zvao Bosni i Hercegovinu – Draga naša.

Od tih silnih uspomena i sjećanja, posebno mjesto zauzimaju božićni običaji u mom selu Borčanu. Slično je bilo i u drugim selima oko duvanjske doline. Ona sela izvan doline, malo su drukčije imali običaje.

Tjedan dana prije Božića na donji kraj duvanjskog polja, iz ovih sela: Mandino Selo, Lipa, Potkose, Kongora, Borčane, Omolje, Seonica, Crvenice, Mesijovina, Bukovica, Mrkodo i Brišnik, ljudi su s konjima odlazili u Varoš (Imocki) i Hercegovinu po vino i rakiju. Neki su silazili do mora, do Brela, Bačke i Makarske izgonili su piće na konjima. S desne strane samara bila je mješina ovna i u njoj crno vino, s lijeva pak strane samara također mješina ovna i u njoj  bijelo vino. U antrešelju smjestila se ovčja mješina i u njoj rakija loza. U flepeškama i janjećim kožicama nosili su rakiju i polako potezali iz tih mješinica i flepešaka i pjevali i vrištali. Ostalo mi je čudnim i nejasnim zašto je na svačijem konju crno vino bilo s desne strane, a s live bilo vino. Ne znam kamo su odlazili i kako su nabavljali piće naši ljudi iz drugih sela oko duvanjskog polja. Možda su išli u Dalmaciju.

Kad su se vraćali iz pića, to je bilo neopisvo gledati kad bi banuli iz Studeni vrila, tamo od onih kuća iz Bučićča i Petrovića, stotinu i više konja natovarenih mješinama vina i rakije idu u koloni kao vojnici, a s njima pomiješani idu ljudi pjevaju, vrište, podukuju; iz janjeće kože ili flepeški i boca potežu rakiju i pjevaju s  prstom u uhu, ako pjeva sam; ako, pak, ne pjeva sam onda, stavi ruku kod uva i orili se ganga, ori, odjekuje niz dolinu i ječi u brdima. Kako bi se otegla kolona, pa bi neki bili na početku sela, a drugi na sredini ili na kraju i sve živo pjeva, veseli se. Gorila su sela od pjesme i veselja. Pjevaju oni što idu iz pića i pjevaju momci i dečki koji su izišli pred njih, pa kad se ta pjesma razlije kao povodanj ispod Crvenica, Seonice, Omolja i Borčana, činilo se da sve gori od radosti i pjesme. Tako je bilo onda, prije pedeset i više godina. A sada, a danas! Upali auto i strugne doli u Hercegovinu ili Dalmaciju, napuni kanistre i vrati se u selo. Neki kupuju grožđe i peku rakiju i vino. Nama dječacima bile su smokve i bajami glavna stvar. Kad bi mi dotrčali do svojih, oni bi vješali nam kolajne od smokava oko vrata. Da mi je još jednom čuti onu gangu naših Čolina. Nitko nije tako dobro gangao kao naše Čoline. Šteta što se tada nije imalo, ni moglo snimit na ploču ili kazetu.

Prije Božića temeljito se čistilo i pralo sve odreda. Za sam dan Božića sve je bilo oprano, ispeglano i sve stavljeno  na svoje mjesto. Cure su se posebno dotjerivale tih dana, momci također. Stariji ljudi su se podšišivali, podrezivali nokte na nogama, dotjerivali brkove već tko ih je imao, a djeca su s nestrpljenjem čekala badnjake i slamicu.

Na badnju večer, ćaća je odsjecao tri komada drveta, unosio u kuću i stavljao u šporet. Dok je to radio molio je virovanje i mi s njim. Kad su badnjaci dogorjeli donekle, vadio ih je iz šporeta i zakopavao u lug na ognjištu. Kad nismo imali šporet, onda su badnjaci gorili na ognjištu i zakopavani u lug. Danas mi je krivo i žao što nisam pitao ćaću ili dida, zašto je zakopavao nagorjele badnjake u lug na ognjištu i što mu je to značilo. Ta igra s vatrom bila je neka simbolika i meni se u sjećanju javlja kao nemrla slika. Kad bi stavio badnjake u šporet da dogore donekle, odlazio je u pojetu i donosio u sepetu, vreći ili araru slame i prostirao je po kući. Nikakva se igra ne može mjeriti s tom igrom po prostrtoj slamici po sidetijoj sobi u kući, dise sidilo i jilo. Poskakivali smo, padali, valjali se po slamici, bacali ispod stola slamke jedni na druge, smijali se, vrištali od radosti. Roditelji i starija braća i sestre su to gledali i uživali videći nas djecu tako radosnu. Kad bi otac počeo vadit badnjaka iz šporeta, prestajala je igra po slamici. Nakon što smo se dobro naigrali i otac badnjake zapretao u lug na ognjištu, molili smo krunicu i pozdravljali Gospu, a potom je uslijedila posna večera i odlazak na počinak. Svak je postio na badnjicu, pa čak i oni koji su bili teško bolesni. Svi smo postili. Nije se išlo na ponoćku nego na zornicu. Zapravo umjesto ponoćke, mi smo imali zornicu. Kad bi misa završila svanjivalo je, pa su ljudi išli iz crkve pjevajući i jedni drugima čestitajući Božić i novu godinu na naš način, koji se više ne koristi. Mlađi su govorili ovako: Dobro ti došo Božić i sveto porođenje Isusovo, a oni stariji su to malo proširili: Dobro ti došo Božić i sveto porođenje Isusovo, mlado lito i novo godina. Tako se govorilo u mome selu Borčanu, a jeli tako u drugim selima, ne znam. Mislim da je tako nekako s manjom razlikom, pa su neki govorili: Na dobro ti došo…, drugi bez ono Na i samo Dobro ti došo

Daklem, kako je govorio Šanjel, ljudi iz crkve su išli pjevajući gange do sela, a kad su došli do sela, dijelili su se u grupice po tri četiri čovjeka i išli od kuće do kuće, ulazili u kuće i s vrata pozdravljali starim božićnim pozdravom i čestitali, mirili se, rukovali, ljubili, grlili i opraštali jedni drugima nanesene uvrede i nepravde. Ako je netko bio u zavadi, a toga je bilo napretek, mirili su se i jedni drugima opraštali uvrede i nepravde, pa je to po meni veličina i ljepota naših božićnih običaja. Božića je bio dan molitve, opraštanja, obiteljskog zajedništva, radosti, pjesme, gozbe…

Na stolu ili siniji u svakoj kući bilo je sira iz mija, pršuta, pečenice, kobasice, slanine, oraha, lješnjaka, smokava, kolača… Od pića rakija loza i konjak. Kad se pošlo na rad u Švabiju na stolu se moglo vidjeti neke njemačke delicije i njemački konjak i wiski. Ničija se kuća nije zaobilazila. U kući sirotih udovica čiji su muževi poginuli u ratu ili nestali poslije ratu, momci su znali zapjevati pjesme radi kojih se robijalo.

Za to vrijeme dok su muškadija hodali po selu, čestitali, pili i mezili, ženskadija je spremala ručak. Kad su tako isčestitali jedni idući od kuće do kuće, svatko se povlačio u svoju kuću. Božićni ručak bio je nešto posebno u smislu jela i okupljanja. Znalo se reći, da svak hrli za božićni ručak. Na badnju noć kvrckao je u velikom loncu ili bronziru kiseli kupus, suha bravetina i prigodišćena slanina, a domaćice su poslije zornice sve do ručka spravljale pite, ušćipke, kolače…

Prije ručka molili su zajedno svi oko stola ili sinije, a onda je starešina kuće palio tri sviće; prvu da polje rodi, drugu da nas Bog oslobodi kuge, gladi, rata i svakle nevolje, a kad bi treću palio did bi zavapio: Bože, oće li na proliće doć slobodna država Rvacka. Poslije ručka malo bi se odmorili, a onda se išlo nasred sela, na Molmića guvno i tu su cure igrale kolo, momci bacali kamena s ramena, djeca okolo trčkarala, a stariji kibicirali i nagađali koji bi momak mogo isprositi i oženiti koju curu. Uz usnu harmoničicu ili sviralo, igrali su i pjevali: Lipo ti je igrat tarabana, gori skočiš, doli ćeš sama...

Ta igra, svirka i pjesma protegla bi se do sumraka. Kad bi počeo padat mrak, razilazili su se svojim kućama. Poslije večere, stariji su i djeca išli na počinak, a momci su išli curama na silo. Više toga nema u mom selu, a ima li u drugim selima, ne znam. Ne ide se na gumno, niti se svira i igra i zamira cure, nego ljudi idu iz kuće u kuću, i poslije odanja po selu, svak ide u svoju kuću na ručak i gotovo. Nema više skupa i igre nasred sela, ni bacanja kamena, ni šijavice, niti zamiranja, a nema ni sila. Čuje se koja pjesma i učestali pucnji.

Ovdje u Zagrebu odemo na ponoćku i vrcom doma, stan ili kuću i ruča se i bulji se u televizor i prije i poslije božićnog ručka, ili se drijema u naslonjaču.

U meni neumrle uspomene u svetoj noći i gradskoj samoći tiho plaču!