Odmrznuto pamćenje

Jutro blijedo ko mlijeko i svuda tišina
Razbija je udarac čekića
To dijetlić traži crva

Kuća stara kraj pojate i jasena
Sa dva cakelna prozora
I čađava moja soba sa četiri duvara
Svuda je proljeće i ljubav cvijeta.

Otac otišao u brdo
Ranom rosnom zorom
Da na plećima podigne porušene struge zida

Ovce bleje i pasu makiju i vrisak kraj zvetaljke

Sa brda zrak titra
Nebo diše
Polje široko, zeleno
Pa nježno plavo
Ko kamen modrulj od galice

Stalo u moje oko malo

Široko kao sjećanje
Kao pamćenje
Duboko kao blistava borba moga naroda za opstanak
Gle Mijat i njegova družina kose Jabuku livadu
A čobanica napasa stado

Nečujno na horizontu ptice preletjše plavetnilo neba

Sve je visina i nizina
Lastavica i prepelica
Trn kraj izvirka
I pospana ljubičica
A ispod mene crna mati zemlja od grumena blata i kamena
I svanuća
I ganuća
I sjećanja

Ja krila nemam a letim
Da nebom preletim

Polje titra u postu
I oprostu
U mirisnom proljeću
I čeznuću
U omarini ravnice
I u metamorfozi pamćenja

Lastavica stigla iz daleka u nova proljeća
U duvanjske širine i miline

Budim se iz okovanog leda
Uz sva divna proljeća
Da dohvatim paletu boja
Duvanjskoga polja

Okrabilo se
Odledilo se sjećanje
Odmrzlo se pamćenje

Milan Bojkić, Basel, 25. svibnja 2020.

Foto: Mata Zorić/Ilustracija