U nekom zabačenom, polupraznom, selu živjela starica.
Sama.
Trošna je kućica više nalikovala na pseću.
Bez struje i vode i ikakvih natruha civilizacije.
Prastaru peć na drva, kupio je još pokojni otac.
Živjela je od pedalj vrta i socijalne pomoći, dostatne taman za kupiti komad užeta, ali ne predugačkog.
Od kad su joj, davnih dana roditelji umrli, a braća bezočno zgrabila sve što bijaše vrijedno, pa, put pod noge, u bolji život, ostade posve sama.
Bez imovine, prihoda i bez igdje ikoga.
Kuća joj bijaše na samom obronku brda do kojeg je vodio blatnjav, kozji puteljak.
Tek bi, s vremena na vrijeme, navratio obzirni susjed donoseći joj, iz obližnjeg grada, najnužnije potrepštine.
Ponekad ne bi htio uzeti novce što joj bijaše posebno nelagodno.
Koliko god bila od srca, milostinja, sama po sebi, ponižava, pogotovo kad znaš da nemaš čime uzvratiti, ni nju, ni uslugu.
A, braća..?
Jedva da je i čula za njih od kad su prije gotovo pola stoljeća, s očevom ušteđevinom i prodanom zemljom, odjezdila daleko, preko bijela svijeta.
Šuškalo se da su se obojica dobro snašli i da im ide dobro.
Nisu pisali, a telefona nije imala.
I šta će joj?
Vjerojatno ju ne bi zvali, a nikog drugog nije ni imala.
Selo je odavno opustjelo, a i kad nije bilo tako, rijetko tko će se osvrnuti za sirotom u staroj, zakrpanoj odjeći.
Svijet još bijaše dovoljno siromašan, da mu imanje ne bi bilo na prvom mjestu.
A, kad se malo osilio, tek tada mu se otvorio apetit za posjedovanjem.
Igrom slučaja, kako to obično biva, jedan od bratovih sinova, sa suprugom, doputovao poslovno u daleku, egzotičnu očevu domovinu i uzgredno navratio u rodno mu selo.
Prava egzotika za fb profil.
Baka je već bila lošeg zdravlja i jedva je razabrala koga joj predstavljaju.
Mladi se čovjek usiljeno smješkao dok je drugi prevodio.
Došljak, naime, nije znao ni riječi materinjeg jezika.
Baka ionako nije znala šta bi pričala s tim strancem kojeg nije ćutila kao svoju krv, sve ako je imao bratove oči koje toliko dugo nije vidjela.
Nije bila čak ni uzbuđena zbog tog nenadanog susreta.
Možda zbog bolesti ili otuđenosti, tek neugodno se trznula kad ju htjede zagrliti.
“Nemoj, sinko, nemoj…boli me!
Nije mu trebalo prevoditi.
Gesta je govorila sama za sebe.
Boljelo je tijelo koje sve te puste godine nitko nije grlio.
Srce koje nitko nije grijao.
Duša za koju nitko nije mario.
“Nemoj!”, šapnu još jednom, jedva čujno i dlanovima zakloni suzne oči.
Svi su zbunjeno stajali, samo je supruga, uz glasan jecaj, kleknuvši na jedno koljeno uzela bakinu ruku i nekoliko puta strasno poljubila kao da je svetačka.
Što li je ganulo tu strankinju; svjetsku, poslovnu ženu u besprijekornoj toaleti, na ovakvu raskajnu gestu spram jedne uboge starice, neke tamo muževljeve tete, za koju jedva da je i znala, ne bi smo nagađali.
Tek, u bakinim je očima vidjela nešto što nitko drugi nije.
Nešto što zapara srce svakome tko ga ima.
Čim su ostali nasamo strastveno je mužu iznijela planove za hitnu obnovu bakina doma.
No, prije nego su radovi počeli, baka se trajno “preselila gore”, u rajske dvore.
Kao da je taj trenutak odgađala sve dotle dok se netko od “njenih”, makar i onako, usput, sjetio provjeriti je li uopće živa.
Pitanje je koliko je doista bila živa sve te puste godine.

Nada Beljan /Tomislavcity