A, malom Isusu poklon?

Božićno je jutro.
Po običaju, djeca su jedva dočekala ustati.
Oni najmljađi su gotovo cijelu Badnju noć, sklopljenih očiju, zamišljali željene poklone i zato, naravno, ustali prvi, bacajuć se u potragu za svojim poklonom.
Malo po malo, pristizahu i ostali pridružujući se potrazi svoga imena na nekom od poklona nanizanih ispod raskošnog bora.
I krenulo je uobičajeno šuškanje ukrasnih papira, cika, galama i manje, više, oduševljeno zahvaljivanje.
Maleni su, dakako, prednjačili u stvaranju prilične graje, bilo da su zadovoljni poklonom, bilo da nisu.
Kad se malo gungula stišala, a ispod raskošno okićenog bora ostale još samo jaslice, trogodišnjak, s velikim đipom u rukama, trenutak zastade kraj njih i glasno poviče: “A, malom Isusu poklo-on?!”
Svi se nasmijaše dok ih je djete začuđeno gledalo.
Nije shvaćalo neobična objašnjavanja kako Isusu ne trebaju pokloni, niti je takvo što vjerovalo.
Ta, koje bi dijete odbilo poklone!
Čuvši sve odgovore, čučnuo je pored jaslica i nekoliko trenutaka sumnjičavo, šutke promatrao, kao da to želi čuti od Njega samoga.
Tik uz jaslice, počeo se igrati tek dobivenim đipom, uvjeren da će tako zabaviti i Njega; maloga Isusa, koji je ostao bez poklona.
Tumačeći na glas svaki potez, karakterističnim tepanjem, kao što djeca rade, pokazivao Mu je što sve može njegov novi đip.
Muškim rječnikom rečeno: koliko konja ima, kako turira…
A, kad bi se uvjerio da je mali Isus sve pohvatao i razumio, dodvao bi gas “brr, brrrr, brrrrr…”.
Ukućani su uživali u toj šesnoj, ranojutarnjoj predstavi, pa valjda ni malom Isusu nije bilo dosadno ležati u štalici, uz ovo dražesno dijete rumenih obraza i sjajnih očiju koje se potrudilo praviti Mu društvo na Njegov rođendan.

Nada Beljan/Tomislavcity