Došla je na svijet ni od koga željena.
Danak mraka pred sami kraj rata.
Nesretna se majka krvlju znojila od pomisli da rodi.
Podjednako nezamisliva bijaše i alternativa.
Donijeti na svijet dijete zločinca ili čedo utrobe svoje kao krpu odbaci?!
Ona…suptilna duša, nježna žena, smjerna vjernica…
Majko Nebeska!
Suzama se danonoćno molila, pa odlučila.
Prepustit’ će se u ruke Božje i na oltar prinijeti još jednu žrtvu, kao dar.
Neka On je vodi kamo sama ne želi, niti umije.
Rodila se djevojčica, blijeda i sićušna, kao da je slutila da nije plod ljubavi, pa se života boji.
A, majka, k’o majka, ne umije drugo do voljeti bez ograde; trudila se dati ljubav za svih troje što sudba ih tako čudno združi…podjednako u radosti, kao i tuzi.
Curica je rasla skoro u samoći.
Susjedima bješe čudno lijepa, za “kopile mrskog neprijatelja”, kako se najčešće, za leđima, šaptalo.
Sažalijevahu je, da, no,’ još više mrštiše i, u najboljem slučaju, “jadnicom i nesretnicom” zvahu je.
Ni djeca se iz ulice baš ne otimahu za tu djevojčicu.
Samo rijetki bijahu spremni zažmiriti na strašni grijh;
da usprkos svega, drzneš se doći na svijet.
Gledajuć je kako raste, majka silno strahovaše od dana kada će doznati što ni jedno dijete ne bi smjelo znati.
U besanim noćima, s užasom zamišljaše skamenjeno lice svoje plahe, krhke jedinice.
Kako će se nosit s time, Bože sveti…
Ako nisi meni, bar se smiluj njoj!
Poželješe lagati o tome; što god bilo, samo ne istinu…sablažnjivu, gorku, sramotnu…
Nije se obazirala na šuškanja, sažalne poglede i tko zna što sve ne.
Bilo joj je sve ravno…osim nje.
Pod srcem se nosi svoje…svoje!; odzvanjaše dušom, kao da se nekom opravda.
Sebi, njoj, nepostojećem nekom.
A, onda, u devetoj, otkriše nalaze zloćudne.
Šanse za izlječenje, rekoše joj, gotovo ne postoje.
Izbezumila se!
Skoro pomjerila umom.
Svekolika strašila očinstva, preko noći se istopila.
Nije bila sigurna je li uopće i živa.
Zavjetovala se dragom Bogu, da se nikad više neće na očinstvo osvrnuti, ako se sad smiluje i čudo učini.
Prolazili mučni dani ispunjeni strepnjom.
Izrazi lica bolničkoga osoblja, govoriše joj više no što htjede čuti.
Bila bi kadra podnijeti i stoput više poniženja, samo da ju Bog poštedi ove strave.
Blijedo lišce s plavim uvojcima, prizivaše sliku anđela.
Zdušno se i njima molila kao i svim svecima kojih se sjetila.
Dirnuti dubokim bolom majke, oprostiše joj mještani “sramotu” prigrlivši “kopile” kao pravo dijete.
Čak su za njega molili i bdjeli.
Uzalud.
Na deseti rođendan, anđeo otplovi poljanama nebeskim.
Majka tako tugovaše da su joj se skanjivali prići.
U tišini vraćahu se s tužne sahrane, a samo tek rijetki bez znakovitoga nemira u duši….kao da su donekle i sami krivi.

Nada Beljan/Tomislavcity