Bila je još tinejdžerica kada se, da ni sama ne zna kako, previše zaokupila stvarima koje to svakako ne zaslužuju.
Barem ne u toj dobi.
Umjesto glazbom, druženjem, smjehom, zabavom…um je opterećivala kalorijama, šećerima, miligramima…
Rječju, “zdravim životom” i svim ostalim strahovima koje, često i nehotice, producira kojekakva literatura odveć bombastičnih naslova.
Puno je i rado čitala, što je pohvalno, no, onako mlada, naivna, ljubopitljiva i sugestibilna, kakva je bila, brzo se navukla na zamku neselektivnog prihvaćanja svega pročitanog, kao da činjenica ukoričenosti, sama po sebi, pridaje tekstu kvalitetu koju po sebi nema, uključujući stručnost i relevantnost.
Poput većine mladih, bijaše vrlo prijemčiva i povodljiva, prateći sve što je “trendi”, no bez neophodne distinkcije, odnosno razlikovanja i razlučivanja “žita od kukolja”.
Jednom rječju; sve je vjerovala, bez ulaska u dublju i širu perspektivu.
Tako se opteretila, ne samo “zdravom hranom i zdravim životom”, nego raznim bizarnostima pokupljenim odasvud.
Čim bi upoznala novog prijatelja, dečka, susjeda…laćala bi se numerologije “za po doma” kako bi joj brojevi rekli jesu li i koliko kompatibilni
Na koncu bi se, njeno povjerenje u brojke, uvijek pokazalo opravdanim.
Nije, naime shvaćala zamku samosugestije i činjenicu da se samo prilagođavala dobivenom rezultatu.
Tako je njena vjera u “nadnaravne moći” brojeva, slova, simbola, pojava… danomice jačala.
Upala je u klasični “začarani krug” iz kojeg se nije umjela iskobeljati.
Čak je obraćala pažnju na koju će se nogu ujutro ustati.
Doslovno.
Na koncu joj se dan svodio na zbir problema koji vrebaju iz svakoga kuta i s kojima je teško držala korak.
Svojim je teretom opterećivala sve oko sebe tom novom “religijom” straha.
Malo po malo, prijatelji su je počeli izbjegavati, dečki napuštati, obitelj strepiti za svoju, do jučer, bezbrižnu djevojčicu.
Pokatkad bi se bojali da se nije odala lošem društvu, drogama i ostalim razaračima uma.
Tek po koji put bi, s prijateljicom iz djetinjstva, prošetala do obližnjeg kafića.
I ovaj put su, njih dvije, prelazile cestu na uobičajenom mjestu, kad se pred njima stvori mačka.
K’o mrak crna.
Prijateljica ju ne bi ni primjetila da se ova nije usplahirila.
Trostruko “puj, puj..”, učini joj se nedostatnim za takvu, k’o vrag crnu, mačketinu, pa stade panično koračati natraške, ne želeći da joj to zlosretno stvorenje presječe put.
I začu se strahovita škripa kočnica; tupi udarac i utonuće u mrak.
Zgruvana i polomljena, zapala je u dugotrajnu komu.
Kada se, napokon, “vratila među žive”, bila je posve druga osoba.
Kao da su oni kotači zgazili sve strahove koji su je, na koncu konca, pod njih i bacili.
I premda još bijaše fizički slaba, osjećala se nekako punom života.
Je li zato što je toliko dugo visio o koncu ili nešto stoto, teško je nagađati.
Ako je vjerovati priči, oporavila se čudesno brzo; nastavila studij i uskoro upoznala budućeg muža.
Sve drugo su tek nagađanja.
U svakom slučaju, još jednom se pokazalo kako nije svako zlo za zlo.
Tko zna…možda ni jedno nije.

Nada Beljan/Tomislavcity