Tog hladnog zimskog dana, za blagdanskim stolom, skupila se, bijelim svijetom odavno raštrkana, obitelj.
Brat i sestre s obiteljima, te vidno ostarjeli otac, koji je, nakon dugo vremena, odlučio provesti blagdane kod sina, kome je davno prije kupio stan u velegradu, daleko od rodne grude i kuće u kojoj je, već dugo, dugo, živio sam samcat.
Kao gruda snijega niz padinu, rasli su sinovi apetiti, pa se otac kod njega sve više osjećao stranijim od stranca.
Svraćao je sve rjeđe, premda bijaše sve bolesniji i sve usamljeniji.
Sin toga nije primjećivao.
Najvećma bijaše zaokupljen “ja, pa ja” evanđeljem, baš kao i sada, za tim stolom, prekrcanim, sve poizbor, domaćim delicijama, na kojima se, iz samo njemu poznatih razloga, nije imao potrebe ocu zahvaljivati, kao i na svemu ostalom što mu dugovaše.
A, dugovao je, dugovao…!
Poslije jela, izvede domaćin goste na balkon da se još malo pohvali.
Grad bijaše ovijen snježnim pokrivačem kao kakvom nježnom vunenom tunikom.
Sugestivno poticani, gosti se diviše pogledu, kao da je sam domaćin za njega zaslužan.
I tko zna do kad bi to potrajalo da se neki komad leda nije odlučio prekinuti tu ego-paradu, survavši se s krova ravno na samodopadnu glavu domaćina.
Led se nastavio prijeteći obrušavati s krova, uz neugodan tresak.
“Bogu hvala pa te ovo nije tresnulo!”, uzdisahu u prepasti.
Nasta sveopće tetošenje kao da je preživio pad aviona.
Ocu, koji je u životu prošao popriličan broj velikih nevolja i zala, bez puno dramatizacije i igrokaza, bijaše prilično mučno od te izlišne pompe oko obične ogrebotine.
Istovremeno, nitko nije primjetio da jedva hoda od svoje reume; da je naglo oronuo i ostario kao kuće u kojima se ne stanuje.
Za tim stolom, jedini istinski stradalnik bijaše on, pa ipak, nitko toga nije primjetio, niti ga je itko tješio.
Jedva da su ga i primjećivali.
A, bijaše to njegov zadnji posjet.
Nedugo zatim, srce nije moglo, ili nije htjelo, dalje.
U pustoj bolničkoj sobi oprostio se od svijeta onako kako je i živio…sam samcat.
Većina unuka nije ispratila djeda na posljednji počinak.
Nitko ih, naime, ne bijaše poučio da se djeda ima poštovati jednako kao i oca, pa, eto…
Nisu došli reći “posljednje zbogom”.
Jednoga dana, tko zna, možda ni ocu neće.

Nada Beljan/Tomislavcity