Ljubica Skočibušić, nastavnica biologije i kemije u OŠ fra Mije Čuića – Bukovica, krajem ove 2020. godine, odlazi u zasluženu mirovinu. Poslije 40 godina rada u učionici, Ljubica se veseli umirovljeničkim danima. Samozatajna, radišna i odgovorna u odgoju brojnih generacija s ljubavlju govori o svom poslu.

Davne 1980. došla je iz Hercegovine, iz rodnog Velikog Gornjeg Ograđenika, raditi u Roško Polje kao Ljubica Beljo. Ubrzo se udala za svog Matka, tada nastavnika tehničke kulture u istoj školi, i u Mesihovini započela obiteljski život.

Cijeli radni vijek provela je u istoj školi, na relaciji Roško Polje – Bukovica. Predana i korektna u radu, dosljedna u odlukama, dobroćudna i blaga, uvijek skromna i pronicava, znala je kako postupiti prema svima.

Ljubav prema djeci i prema profesiji očitovala se u njezinu radu do zadnjeg dana. Razumno je prihvatila umirovljenje ponavljajući već izrečenu misao kako mirovina ne može biti mala, nego kratka.

Očitovala se iznova Ljubičina skromnost i jednostavnost kao mudrost u umijeću življenja. Prenosila je te vrline i na učenike, kao i hrvatsko domoljublje kojem je bila odana do kraja. Ljubica je, inače, sestra Ante Belje koji je po povratku iz dijaspore blisko surađivao s dr. Franjom Tuđmanom, dajući svoj doprinos u stvaranju Hrvatske.

Ljubica se sjetna osmijeha oprostila s učenicima i kolegama u zbornici, uz obostrano izrečene lijepe želje.

Našoj dragoj kolegici Ljubici, želimo mirne i ljubavlju ispunjene umirovljeničke dane!

Iva Bagarić/Tomislavcity