Piše: Ante Matić – Borčanac

Ova knjiga nije obična knjiga. Ova je knjiga možda za svakoga i nikoga. Ova knjiga slična je Platonovoj pećini. Ova knjiga je nastala u pravo vrijeme, koje podjednako u čovjeku izaziva udivljenje i sažaljenje. Slobodan Prosperov Novak ovom knjigom otkrio nam je jednog od najvećih Duvnjaka za kojega nismo ni znali da je postojao. U ovoj knjigi nema nekih koji su trebali biti. Ali, svaka čast i hvala Slobodanu Prosperovu Novaku što nam je otkrio Delminija. Tko je taj čovjek za kojeg nismo znali? S radošću i ponosom pišem pseudonim jednog od najvećih Duvnjaka. Možda nikad nećemo saznati njegovo pravo ime i prezime. Kako se zapravo prezivao i iz kojeg sela je njegov otac. Jedno je točno i nepobitno, Dalminio je naše gore list. Čudno je kako Ančić nije ostavio zapis o njemu, ili netko drugi od naših ljudi, koji su pisali o nama. Malo manje od pola milenije, grande erudita čamio je u tami zaborava. Konačno je oživio i zanoćio u našoj memoriji.

Giullio Camillo Delminio,  živio je od 1480. do 1544. godine.  Delminio je sin Duvnjaka, koji je pobjegao iz Duvna u Italiju. Bježao je od turskog zuluma i duvanjskog bega. Ne zna se točno iz kojeg je bio duvanjsklog sela. Ljudi moji, jeli mi vjerujete, da nisam čuo za tog starog, genijalnog Duvnjaka. A bio sam se umislio da svašta znam i da nitko nije pametniji od mene. Dakle, kad sam počeo čitat knjigu Duvno u hrvatskoj književnosti, zastao sam kao ukopan na prvom spomenu Delminija. Pokušat ću vam predstaviti tog čovjeka za kojeg nismo znali da je postojao, a on, jedan od najvećih Duvnjaka koji su ikad živjeli na ovome planetu. Najpoznatiji je po svojoj utopijskoj ideji “teatra sjećanja”, preteči novovjekovne ideje znanja objedinjenog u formi enciklopedije. Preteča je je kibernetike. Školovao se je u Veneciji i Padovi, predavao je dijalektiku u Bologni te je boravio na dvoru francuskog kralja Françoisa I. Delminio je zanimljiv kao predstavnik renesanse iz više razloga. Prije svega zbog osebujnog pristupa obradi tipičnih renesansnih tema, poput astrologije i mnemotehnike, pri čemu on ostaje na tragu hermetičko-kabalističke tradicije koju je na Zapadu popularizirao Pico della Mirandola. Drugi zanimljiv aspekt kod Delminija je taj da on dvije već spomenute teme, astrologiju i mnemotehniku, međusobno povezuje stvarajući koncept svjetskog teatra, u svom djelu L’Idea del Theatro (Firenca, 1550). Camillo je u svoje vrijeme bio jedan od cjenjenijih mislioca, a poznat je postao po svojoj konstrukciji teatra pamćenja, model kojega je u obliku drvene konstrukcije predstavio u Veneciji, a zatim i u Parizu. Njegove ideje su ostale primijenjene u jednom od najpoznatijih svjetskih kazališta, Shakespeareovom Globe teatru.

Rođen je oko 1480. godine u Furlaniji na sjeveroistoku Italije. Ime Delminio uzeo je po rodnom mjestu svoga oca koji je u Italiju došao iz Delminija, današnjeg Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koje budale mijenjaju imena mjesta, sela i gradova, kako im trakne! Na Sveučilištu u Padovi studirao je filozofiju i pravo. Tijekom svog života živio je u brojnim gradovima Italije i Europe dolazeći u kontakt s uglednicima iz umjetničkog, znanstvenog i političkog života tadašnjeg vremena. Među njima su bili i astronom i liječnik Girolamo Fracastoro, pjesnici Pietro Aretino i Pietro Bembo, slikari Aldo Manuzio i Tizian, te možda najugledniji od njih humanist, filozof i filolog Erazmo Roterdamski. Na poziv francuskog kralja Franje I., Delminio 1530. dolazi u Pariz gdje uz kraljevu financijsku pomoć ostaje sve do 1537. godine radeći na rukopisu svoje knjige L’ Idea del Theatro . Rad nastavlja i nakon povratka u Italiju, u Milanu, gdje i umire 1544. Njegova knjiga L’ Idea del Theatro objavljena je u Firenci šest godina kasnije; točnije 1550. godine.

Od ostalih koji su ugurani u Duvno u hrvatskoj književnosti, nema se puno toga reći, naravno, ako zanemarimo onu pokojnog Petra Miloša, koji se jetko našalio: Pr… Duvnjaka koji nije napisao knjigu. Odakle ta silna želja Duvnjacima za pisanjem proze i poezije, nije mi jasno, kao što mi je jasno kao dan, da je kudikamo više pjesnika nego prozaika. Prozne pisce mogu izbrojit na prste jedne ruke, a pjesnika ima kao plive. Stotinjak Duvnjaka  trenutno juriša na hrvatski Parnas preko pjesmica, pjesmuljaka, pjesmetina…

Možda se obistinjuje ono što je prvi i najbolji duvanjski pjesnik, Andrija Vučemil, napisao u Duvanjskoj rapsodiji:

Ja sin ječma

pastorak pšenice

potok riječi navraćam

na djedove ledine

Pohvala ovom Prosperovu poduhvatu, što se dosjetio, sabrao na jedno mjesto i ukoričio sve Duvnjake koji su pisali. Golem je to posao bio i on  ga je sa svojim suradnicima dobro obavio.

Zamjerka ovoj Prosperovoj antololgiji Duvno u hrvatskoj književnosti je što u njoj nema pjesama Marka Tokića, Šime Majić i još nekih mlađahni duvanjskih pjesnika i jednog starog, zaboravljenog prozaika…