Gsp. Ivanu Vukadinu, Načelniku Općine Tomislavgrad:

Poštovani načelniče, u intervjuu kojeg ste dali Večernjem listu 15. srpnja 2020. govorili ste o strateškom pristupu u iskorištavanju preduvjeta za intenzivnije bavljenje biljnom proizvodnjom i stočarstvom na širem prostoru Hercegovine i tom prigodom ste rekli: „Kraška polja ponovno bi mogla othranjivati generacije Hercegovaca“, s čim se mogu složiti. Zatim ste govorili o komasaciji i melioraciji,  što su ključni procesi ako želimo na pravi način iskoristiti potencijale kraških polja, s čim se također slažem. Međutim, isto tako govorili ste o eklatantnim  primjerima  razvoja stočarstva na duvanjskim prostorima, o  partnerstvu općine i poljoprivrednika kojima se pogoduje pri kupnji zemljišta za izgradnju farmi, o tome kako općina ima više od tisuću  registriranih obiteljskih gospodarstava, što je za svaku pohvalu. Dalje ste istaknuli veliki problem melioracije, komasacije i opskrbe vodom, koji treba riješiti uz određena ulaganja i time stvoriti mogućnosti za snažniju biljnu proizvodnju, prilikom čega ste spomenuli Duvanjsko polje, Mostarsko blato, Ljubuško i Popovo polje, što je sasvim u redu. Ono što nije u redu, da ni jednom riječju niste spomenuli Buško polje, odnosno Buško jezero, koje zadnjih nekoliko godina niti je polje niti jezero nego jedna obična pustara. Ono je najveći gospodarski resurs općine i najveća prihodovna stavka, što se tiče  sredstava hidroakumulacije u općinskom proračunu, što govori o tome kakvu brigu vodite o alokaciji gospodarskih resursa. To je ono što vam između ostalog zamjeram i s čim se ne mogu i nikada neću moći složiti. Neću odustati od borbe za pravedniju općinu, općinu iz koje se neće bježati, nego je voljeti i ostati tu živjeti. Doista tako razmišljam jer znam što je tuđina. Žalim za onima koji su morali napustiti svoj rodni kraj. Treba stvarati mogućnosti za one koji se žele vratiti, a ohrabriti one koji su ostali vjerni svojoj djedovini, čuvajući svoja ognjišta bili su i ostali primjer drugima kako se voli rodna gruda. Osobno sam jedan od onih koji je još u ranoj mladosti čvrsto odlučio ostati živjeti na ovim prostorima, iako je bilo teških trenutaka tijekom kojih sam duboko razmišljao što mi sve ovo treba i pomišljao poći u svijet trbuhom za kruhom, kao što su pošli mnogi Duvnjaci. Ali ne, nisam mogao, u mojoj podsvijesti bilo je nešto jače što mi je govorilo ostani tu i bori se, budi svjedok vremena koje nije bilo lako za mene, za moju obitelj niti za hrvatski narod na ovim prostorima.                                                                                                           Prema tome, moj cijeli život obilježila je borba za opstanak. Činjenica da sam bez roditelja ostao s dvije godine govori da me život nije mazio, a još manje pazio. No, evo me, još sam tu hvala Bogu i borim se. Moj životni kredo postao je: „Čovjek je živ samo dok se bori“. Ovaj intervju Večernjem listu zorno pokazuje koliko načelnik razumije poljoprivrednu problematiku cijele Hercegovine i u tome im želi iskreno pomoći, dijeleći im savjete što im je činiti, govoreći o procesu melioracije i komasacije kao preduvjetu za intenzivnije bavljenje biljnom  proizvodnjom u spomenutim kraškim poljima. Bravo načelniče! Odlično! Tako i treba! Neka cijela Hercegovina bruji o nama koliko smo mi Duvnjaci dobrohotni i širokogrudni ljudi. Međutim, uz mnoštvo dobrih stvari koje ste uradili evo i jedne opaske za najuspješnijeg i najdugovječnijeg načelnika Općine Tomislavgrad. Čudim se kako to da se za tri mandata niste sjetili napraviti bar jedan program za naše Prisoje (kažem naše jer ste prisojački zet)  i aplicirati prema fondovima EU. U izradi takvog programa nije trebalo trošiti puno vremena jer je pitanje melioracije i komasacije riješeno. Dakle, trebalo je samo napraviti dobar, kvalitetan i cjelovit program o uređenju obale, čime se rješava ekologija, oslobađa se ogromna površina zemlje za bavljenje biljnom proizvodnjom i za druge sadržaje kako turističkog tako i sportskog karaktera. To je preduvjet da Prisoje postane turistička destinacija i da mještani Prisoja dobiju osjećaj blizine jezera, da jezero doista postane općinski brend (o čemu sam napisao knjigu), da mještani Prisoja dobiju povjerenje u općinsku politiku, da zaborave lošu prošlost i okrenuli se ka boljoj i sretnijoj budućnosti… O tome načelnik treba prioritetno misliti a ne brinuti se i dijeliti savjete Hercegovcima, koji su pokazali i dokazali da se znaju za sebe pobrinuti. Da su Hercegovci imali Buško jezero kao što ga mi imamo, davno bi se na obali jezera igrao golf… Na kraju ovih mojih opservacija želim podsjetiti općinskog načelnika da sam još prije nešto više od tri godine pismenim putem tražio od načelnika da otvoreno razgovaramo o slabostima općinske politike. Međutim, načelnik je to ignorirao i do razgovora nije došlo, a zašto to samo on zna. Za mene je to dovoljan razlog i povod da ga ovim putem pozovem na javni razgovor na temu: Općinska politika u posljednjih 20 godina. U tom razgovoru služit ću se jedino snagom argumenta, a ne argumentom snage, jer toga nemam. Neka slušatelji nakon toga prosude tko je bio uvjerljiviji i vjerodostojniji. Ukoliko ne dođe do javnog dijaloga, nastavljam s borbom do kraja, bez fige u džepu. Neću samo kritizirati, jer to nije u mojoj naravi, nego ću nuditi bolja rješenja, s ciljem pokretanja gospodarskog razvoja općine, što je preduvjet za rješavanje svih drugih pitanja.

S poštovanjem,

Božo Drmić, bivši vijećnik

Foto: Ilija Babić