Papa Franjo primio je u subotu 12. rujna u Dvorani Pavla VI. sudionike susreta zajednicâ Laudato si’. Danas se prirodi koja nas okružuje više ne divi, ne razmišlja se o njoj, već je se “proždire”. Postali smo proždrljivi, ovisni o profitu i rezultatima koje treba postići odmah i pod svaku cijenu. – Naša suosjećajnost je najbolje cjepivo protiv epidemije ravnodušnosti. Pomozimo jedni drugima u borbi protiv bacanja i rasipanja, zahtijevajmo političke izbore koji će združiti napredak i jednakost, razvoj i održivost za sve, tako da nitko ne bude lišen zemlje na kojoj živi, dobrog zraka koji udiše, vode koju ima pravo piti i hrane koja ima pravo jesti, poručio je Papa u svom govoru.

Kako su si članovi tih zajednica postavili kao okosnicu svake inicijative cjelovitu ekologiju koju se predlaže u enciklici Laudato si’, Papa je sa sudionicima podijelio dvije ključne riječi cjelovite ekologije a to su kontemplacija i suosjećanje.

Danas se prirodi koja nas okružuje više ne divi, ne razmišlja se o njoj, već je se “proždire”, rekao je Papa tumačeći prvi izraz. Postali smo proždrljivi, ovisni o profitu i rezultatima koje treba postići odmah i pod svaku cijenu. Pogled na stvarnost sve je letimičniji, rastresen, površan… Bolest trošenja. To je naša bolest! Jedva čekamo da se dokopamo najnovije aplikacije, ali više ne znamo imena susjeda, a još manje znamo razlikovati jedno stablo od drugoga. I što je još teže, tim se načinom života gube korijeni, gubi se zahvalnost za ono što postoji i za one koji su nam to dali. Da ne bismo zaboravljali, moramo se vratiti promišljanju; da nam bezbroj beskorisnih stvari ne bi odvraćale pozornost, potrebno je ponovno pronaći tišinu; da se srce ne bi razboljelo, treba znati stati. Nije to lako. Na primjer, trebamo se osloboditi robovanja mobitelu kako bismo pogledali u oči onima oko sebe i stvorenja koja su nam dana, rekao je Papa.

Kontemplirati, nastavio je Sveti Otac, znači dati sebi vremena za šutnju, molitvu, tako da se duši vrati sklad, zdrava ravnoteža između glave, srca i ruku; između misli, osjećaja i djelovanja. Kontemplacija je protuotrov za ishitrene, površne i neuvjerljive odluke. Onaj tko kontemplira uči osjećati tlo na kojem stoji, shvaća da nije sam na svijetu i bez smisla. Otkriva nježnost Božjeg pogleda i shvaća da je dragocjen. Svatko je važan u Božjim očima, svatko može preobraziti djelić svijeta zagađenog ljudskim proždrljivošću u dobru stvarnost koju želi Stvoritelj. Oni koji znaju kontemplirati, zapravo ne sjede besposleni, nego čine nešto konkretno. Kontemplacija te vodi do djelovanja, do činjenja.

Govoreći o drugoj riječi, suosjećanju, Papa je u govoru sudionicima susreta zajednicâ Laudato si’ primijetio kako je ono plod kontemplacije. Kako znati da je netko kontemplativan, da je usvojio Božji pogled?, zapitao je Papa te odgovorio: Ako ima suosjećanja s drugima, ako „trpi s drugim“, ako u drugima vidi braću i sestre koje treba čuvati. Suosjećati znači usvojiti Božji pogled koji nas, unatoč svom zlu koje mislimo i činimo, uvijek doživljava kao svoju ljubljenu djecu. Njegovo suosjećanje suprotno je našoj ravnodušnosti. Ravnodušnost je onaj menefregizam koji se zavlači u srce, u mentalitet. Suosjećanje je suprotno od ravnodušnosti.

To se odnosi i na nas: naša suosjećajnost je najbolje cjepivo protiv epidemije ravnodušnosti. “Ne tiče me se”, “nije me briga”, “to je njegova stvar”: to su simptomi ravnodušnosti. Umjesto toga, oni koji imaju suosjećanja prelaze s onog “nije me briga za tebe” na “ti si mi važan”. Ili barem “diraš me u srce”. Ali suosjećanje nije neki lijepi osjećaj, nije pijetizam, ono stvara novu vezu s drugim. To je preuzimanje brige za njega, poput dobrog Samarijanca koji se, nošen samilošću, brine o onom nesretniku kojeg ni ne poznaje. Svijetu je potrebna ova kreativna i učinkovita ljubav, ljudi koji ne stoje ispred ekrana da bi komentirali, nego ljudi koji si zaprljaju ruke kako bi uklonili degradaciju i vratili dostojanstvo. Imati suosjećanje je izbor: to znači odlučiti nemati nijednog neprijatelja kako bih u svakom vidio svog bližnjega. I to je izbor, istaknuo je Papa.

To ne znači postati mekušac i odustati od borbe. Štoviše, oni koji imaju suosjećanja ulaze u tešku svakodnevnu borbu protiv odbacivanja, odbacivanja drugih i bacanja stvari. Bolno je razmišljati o tome koliko je ljudi odbačeno bez suosjećanja: starci, djeca, radnici, osobe s invaliditetom … Ali skandalozno je i rasipanje stvari. FAO je dokumentirao da se u industrijskim zemljama baci više od milijardu tone jestive hrane! To je stvarnost. Pomozimo jedni drugima u borbi protiv bacanja i rasipanja, zahtijevajmo političke izbore koji će združiti napredak i jednakost, razvoj i održivost za sve, tako da nitko ne bude lišen zemlje na kojoj živi, dobrog zraka koji udiše, vode koju ima pravo piti i hrane koja ima pravo jesti, pozvao je Papa.

bitno.net