Ljubav, zajedništvo i nikad prekinuto prijateljstvo vezali su mene i tebe.
Uza te sam bio bezbrižno “dite” sa svim željama i beskrajnim maštanjima jednog dječaka. Pogled kojim si me tješio, siguran, čvrst i ponosan korak otpuhivali su sve moje djetinje strahove i raspršivali ih daleko od mene.

Pa ipak, u topli vrući srpanjski dan otišao si nenajavljeno, kriomice. Svježinu je, nedugo nakon vrućine, donijela kiša, dugotrajna i neuobičajena za to vrijeme. Kao besprekidne suze koje su pokušavale oprati svu garež, rashladiti vruću crnicu i spasiti te. S tobom vratiti nepovratno vrijeme.

Dolaziš mi i kad nisam spreman – u mirisu mlade trave. Glavom tutnje tvoje riječi, vraćaju se i poučavaju me uvijek isto, kao nekad. Katkad su mi kao teret u svijetu straha i neizvjesnosti.

Prišuljaš se kad mi je teško i kad bespomoćno ne pronalazim odgovor na čudna pitanja još čudnijeg vremena.

Šapućeš mi kad pokušavam donijeti odluke, i važne i nebitne. Kada padam pratiš me i hrabriš jer si me naučio kako udahnuti snagu i opet se ustati i sve iznova početi, svaki put jače i ustrajnije.

Uvučeš se i u san da me podsjetiš na snagu molitve i svete mise. I da uvijek dolazi čas da se gore naplati što se dolje duguje. Svoju ulaznicu za vječnost nerijetko si zarađivao teškim ali skromnim životom.

Znam da si dragom Bogu dao dobar razlog da budeš u Njegovoj blizini orući Njegovu beskrajnu njivu pripremajući je kao dobro mjesto uroda za svoju djecu.

Stanko Ćurčić/Tomislavcity