U Tvojoj prisutnosti (Došašće)

U maglama zemnim promiču tek sjene,
u obrisima sjete i suton se skrio.
I sve sniva,
malo, sivo, hladno,
nad obroncima zaleđeno gasne čak i vrijeme.
Snivaju u nama i stare neriješene stvari
u dubinama skrivene davno zapretane rane.
Snivaju i duše u iluziji svijeta,
odmaknute od života, zaleđene, same.
I sve biva
sivo, mračno, hladno,
proseći tek svjetlost s neke druge strane.
Ali Ti dolaziš i kucaš na vratima srca
i pred Tvojim koracima sve se sneno budi.
Nad ponore duše prosipa svjetlost
razigrane, zlatne, užarene niti.
I sve što zapretano pod pepelom sniva
u Tvojoj prisutnosti sada smije biti.
Sada i vrijeme mirno stoji
uronjeno u Tvoju toplu prisutnost.
Preobražene iz iluzije
vremenite stvari spokojno šute
i sve biva
veliko, osmišljeno, vrijedno.
Život se opet u tebi sidri,
vrijeme i vječnost postaju jedno.

Kaja Beljan/Tomislavcity