Pokojnom ocu nespokojni sin

Bleiburško polje, 15. 5.1965.

Bilo mu je dvadeset godina kad je pošao na taj teški put. Niko nije znao kamo i zašto ide. Na granici su ga dugo drugovi ispitivali. Govorio im je da traži oca. Jedva su ga pustili da ide dalje putom što nikud ne vodi.

Stigao je u zoru 15. svibnja 1965. godine do devetnaest borova, što usamljeni rastu duboko u Blajburškom polju.

Umoran od duga, naporita puta, kojim je, dok je plakao u kolijevci, prošla, na prevaru zarobljena hrvatska vojska, usamljen i žalostan sjeo je kraj bora, dugo tiho plakao i zaspao. Na mramornoj ploču netko je napisao:

Kad je došao sebi, sunce se visoko diglo iznad borova, polja i njega.
Sve je uokolo cvalo, mirisalo, sjalo i blistalo u sunčanu, vedru i toplu danu.
Tako je bilo i onoga dana kad je otac odložio pušku
predao se zakletim naprijateljima Englezima.
Izvadio je iz torbaka olovku i papir
i počeo pisat pismo mrtvom ocu.
Dok je pisao, suze su kapale na slova.
Kad si ti, oče moj, za slobodu Hrvata ratovao,
ja sam iz matere na ploču pao i siroče rastao.

Kako si nestao i gdje si skončao nije se saznalo.

Pušku si, kažu, bacio u travu na ovom polju,
kod ovih borova u ovoj dolini olovnoj
predao se prokletim, bahatim Eglezima
oni te predaše Titu i njegovim partizanima.

Ovo je polje tada hrvatski narod prekrio
a onda je zapovjednik združenih sila 
Englez Aleksander iz Kazerte je naredio:
Neka se počisti paluba!

I čistila se paluba krvava
čistila satima i danima i noćima
Tekle rijeke i nosile krv i strv

Možda te, oče moj, ubi Anka partizanka,
možda te drugovi prebiše motkom
možda te skojevci dokrajčiše za plotom.

Dok su ubijali, kažu nekim čudom preživjeli
drugarice i drugovi su pjevali:
Nosim kapu na tri roga
i borim se protiv ustaša i Boga!

I grunu u me proljeće strašne 1945. godine
kad ste izmučeni u smrt odlazili
a sve je uokolo cvalo i mirisalo.

Tisuće i tisuće domobrana i ustaša
partizani pobiše, skojevci streljaše
u tenkovske rovove i jame baciše.

Zla sudbina vaša i beskrajna tuga naša.

Baka te neutješna čekala i tiho u samoći plakala
Mati jeuzalud tješila da ćeš doći prije ili kasnije
djed te, oče moj, do smrti prežalio nije.

Minu dvadeset godina od kad te nema
od kad si, ćaća moj, netragom nestao
kao da si u crnu zemlju propao.

Oni što ti mladu život oduzeše
(imao se godina tada ko ja sada)
nikad im se imena ne doznaše
ne stiže ih kazna, nit se pokajaše.

Sjedim tužan pod borom u ovom polju
isto onako kako je djed sjedio pod jasenom
niz polje gledao i suze od mene skrivao.

Djeda više nema među živima
nema drage i dobre moje bake
a nema ni moja žalosne majke.

Sjedim sam i žalostan pod borom
pod ovim tuđim, nemilosnim nebom
i bludim niz poljanu u mračnu daljinu.

Dok tebe grli teški, skamenjen muk,
duboko u meni ječi ojađen čovjek
i zavija u nevremena kao gladan vuk!

U mrkoj planini i jami punoj noći
krik za krikom odjekuje u samoći
brdo ječi od Titovih strašnih riječi:

Likvidirajte bandite! Baan…dite…eee! 
Likvidiraj…aja…aaaj…aaaja….aaaaa;
Likvidiraj bandu…andu…duuu… uuU!

Ante Matić – Borčanac