Božić je pred vratima. Pored duhovne, u tijeku su i druge pripreme kako bi i ovi blagdani u okruženju najmilijih prošli u radosti. Proslava u našim krajevima oduvijek je podrazumijevala, prema mogućnostima, bogatu trpezu. No, što je trpeza bez meze odnosno domaćih sušenih kobasica, pečenice i pršuta? Slasni zalogaji suhog mesa koji podsjećaju na rano djetinjstvo u rodnom kraju, ovih dana zadovoljit će nepca brojnih Duvnjaka koji ga ni ove godine nisu mogli samostalno pripremati. No, danima ranije za veliki dio njih, na Eminovu selu obrađivali su ga i sušili vrijedni članovi obitelji Krišto, za abcportal.info piše Maja Pašalić.

Na tisuće komada mesa, tako je od prije nekoliko tjedana kada je kolinje i završilo, prošlo, ali i danas prolazi kroz njihove ruke, osobito mladog Josipa i oca mu Drage. Tijela umorna, ali lica zadovoljna jer iza njih su naporni dani.
„Hvala Bogu, samo neka su ljudi zadovoljni jer kad je tako onda ima i posla. Svi članovi obitelji su uključeni od nas starijih do unuka mi Andreja.“ Kroz smijeh nam priča Drago dok malom Andreju, koji bi sudeći prema zanimanju mogao naslijediti djeda, pokazuje meso.

Pokazao je i nama i zaista se ima što vidjeti. Objekt koji ima kapacitet za preko 2 000 pršuta, a u njemu sve popunjeno kako pršutima tako i kobasicama te drugim vrstama mesa. Dio osoljen, dio na dimu, a dio na zrenju.
„Ljudi dovezu meso, a sve ostalo je naša briga – soljenje, sušenje, vakumiranje po želji. Sve se radi na tradicionalan i prirodan način, bez ikakvih dodataka. Meso dovoze ljudi od Banja Luke, preko Jajca i Bugojna pa do Hercegovine.“ Dodaje Drago.

Za sušionicu Krišto u četiri godine, koliko postoji, pročulo se od čovjeka do čovjeka.
„Zadovoljni su načinom na koji radimo, a na ruku nam idu i Bogom dani uvjeti za ovaj posao. Mi smo na 950 metara nadmorske visine, a naš kraj obiluje vjetrom odnosno poznatom duvanjskom burom. Vlage nema previše, taman koliko je potrebno, zbog čega su naša područja iznimno pogodna za ovaj posao.“ Objašnjava nam mladi Josip koji je sve to prije nekoliko godina prepoznao i čija je pokretanje sušionice zapravo i bila ideja.

„Ja sam na radu u Dalmaciji, a otac je u mirovini. Htjeli smo pokrenuti nešto svoje, nešto zajedničko kod svoje kuće… Budući da se cijeli život bavimo poljoprivredom i stočarstvom, došao sam na ideju da otvorimo sušionicu mesa. Godinu dana smo dodatno učili o ovom poslu, obilazili brojne sušionice u zemlji i susjednoj Hrvatskoj te prikupljali informacije i iskustva.“

A ideja se pokazala kao dobra. Svake godine dolazi sve više ljudi iz različitih krajeva i mesa je sve više. Dobar dio njih zaista, kažu, nema uvjete za sušenje ili jednostavno ne žele tu brigu. Jer meso je, složni su Drago i Josip, velika briga i odgovornost. Zbog čega kao garanciju u slučaju kvara izazvanog njihovom greškom daju vlastito.
„Mesa imamo jer kroz godinu također uzgajamo svinje, ali i kupimo veliki broj domaćih svinja te na taj način potičemo svinjogojstvo u našem kraju. Ukoliko se posao nastaviti razvijati kao dosad od iduće jeseni planiramo novi objekt, a želja nam je jednoga dana pokrenuti i vlastitu farmu te potpuno zaokružiti cijelu priču.“ Kaže Drago.

Kvalitete mesa obitelji Krišto i službeno je potvrđena kroz različita natjecanja na kojima su sudjelovali, osobito ističu Samoborske salamijade na kojima su sudjelujući zajedno s „kobasičarima“ iz cijele Europe osvojili dvije zlatne medalje. Kako sudionici, tako i ljudi zadovoljni suradnjom, često bi ih, kažu, pitali u čemu se krije tajna.
„Sve ono što znamo te način na koji radimo, rado dijelimo s drugima. No, pored dobre sirovine nastale od domaće hrane, posebne tajne nema. Najvažnije su volja, predanost i odgovornost.“ Zaključuju stariji i mlađi Krišto.

Što meso itekako vrati, kroz okus i kvalitetu, a onda i zadovoljstvo ljudi koji u istome uživaju. Miris suhog mesa, zahvaljujući njima, već se širi brojnim domaćinstvima duvanjskog kraja i tek će se širiti idućih dana kada svojim domovima za Božić pristignu oni koji to još uvijek nisu.

www.abcportal.info (Maja Pašalić)