Preobraženje

Patnja.
Ugasla je svjetla
obzorjima našim,
lebdeći se skrila
mrakovim’ pod skute.
Strahovima posijala
sve staze i pute
znajući da pred njom
ne umijemo proći.
Obojala plamom
okna naših dana,
nesanicom ispunila
dubine naših noći.

Patnja.
Prikrala se nenadano
našim svjetovima.
Hladnim teškim bičem
udara po nama,
neizvjesnošću i strahom
ispija nam kosti.
I poput crva
u gredama trulim
muči nas i grebe
po rešetkama svijesti.

I što više bježimo
sustiže nas
patnja,
gurajuć’ idole
k ovozemnom zidu.
Ne mareći
tko smo
skida naše maske,
ostavljajuć’ dušu
tek nijemomu stidu.

I u patnji prolaznosti,
vlažnoj i hladnoj,
na koljena padamo
k otvorenu grobu.
Rukama kroz
patnju
grlimo nadu,
probuđenim zjenama
plačemo nagnuće.
Naslonivši dušu
na Tvoje rane
ćutimo Život
i vlastito Uskrsnuće.

Kaja Beljan/Tomislavcity