Iz riznice uspomena slikom i riječima.

Piše: Ante Matić – Borčanac

U vrijeme pandemije kineskog koronavirusa, karantene, samoće, kućne robije, goleme demonske zloće i planetarne ljudske boli i nesreće, prebirući po riznici uspomena, za oko mi je zapela ova slika. Dugo sam je promatrao i pokušavao se sjetiti godine kad je nastala. Idući od lica do lica, gotovo sam svako prepoznao i sjetio se imena ili nadimaka od nas 33 đaka osnovaca u kongorskoj školi s učiteljem Perom Zečevićem i njegovim sinčićem, Mirom, koji je bio prvašić. Pokušavao sam odgonetnuti od 8 djevojčica i 25 dječačića, što je tko u životu, što je radio i kako je završio, pa sam zastao na Kreši Čolini (šesti u gornjem redu) s kojim sam bio u Melburnu u kući Baje Čolinovića u kasnu jesen 1991. godine, pa je tada Krešo mene pitao imam li možda sliku kad smo se slikali u kongorskoj školi. Rekao sam da imam. Onda smo pričalo kako se ulazilo u razred, kako smo pozdravljali učitelja i koje su dužnosti bile redara, te kako smo se bojali Ogojkine kuje kad smo išli u školu.

Redar je dočekivao učitelja i kad bi učitelj bano na vrata, redar je glasno govorio Za domovinu s drugom Titom! Mi bi dreknuli kao jedan: Naprijed. Drugu stvar što je radio redar, morao je prijaviti učitelju tko još ima ušiju i gnjida u kosi. Bilo je nezahvalno biti redar, a redali smo se tako, da je svaki od nas tjedan dana bio redar, dočekivao učitelja, gledao u koga ima ušiju i gnjida u kosi, pazio da uz tablu ima vezika, spužva i kreda…

Dragi Krešo, evo slike na duvanjskom portalu kojeg ti po svoj prilici čitaš u dalekoj Australiji. Tada smo u kući Mate Čoline zvanog Baja bili Ika Dragića, Krešo, Iko Levanov, Marko Vesin iz Kongore, Mijo iz Omolja i još  neki ljudi iz našega kraja, kojih se više ne sjećam. Puno je naših Duvnjaka u Australiji. Većina ih živi u Melbourneu. O iseljeništvu drugom zgodom. Ovoga puta pričat ću kako je bilo školstvo u ono doba poraća u našemu kraju. Svako dijete bilo da je žensko ili muško moralo je završiti četiri razreda osnovne škole. Dalje su poneki išli, a većina je ostajala raditi na zemlji i živjeti u selu. Neki su, kad su porasli, pobjegli preko granice, kao Iko Levanov, Ćiro Batakov, Andrija Kaića i Batića, Krešo Dedin, Ika Dragića, Baja Čolnovića i još neki iz našega i drugih sela. Kad se otvorila granica i naši ljudi  krenuli preko granice u tuđinu, sve se počelo mijenjat u našemu kraju: radila se ceste ispod brda, kroz sela, oko doline pružala se asfaltna traka, uvodila struja i telefon u stare potleušice i nove kuće katnice, koje su nicale kao gljive poslije kiše zahvaljujući našim bauštelcima; traktorom se počelo orat i lemuzine gonjat…

U duvanjskom kraju bila je u Duvno osmogodišnja škola, a osnovne u Kongori, Mandinu Selu i Bukovici. Kad se pošlo u tuđinu na „privremeni rad“ u Njemačku, Austriju, Švicarsku i neke prekomorske zemlje, otvorene su osnovne škole u Borčanu i Seonici. Sve do odlaska naših ljudi u lijepu našu tuđinu, nije bilo gimnazije u duvanjskom kraju, tako da duvanjski dječaci i djevojčice nisu imali velike šanse za daljnje školovanje, osim onih koji su imali rođake u nekom gradu diljem Brozove satrapije.

Učitelji su uglavnom bili svetosavci i podikoji musliman i rijetko koji Hrvat. Do četvrtog osnovne bio je samo srpskohrvatski jezik, a od petoga pa do osmoga učili smo ruski jezik. Disciplina u vrijeme nastave i izvan nastave bila je na visini. Nije bilo mrdanja majci. Strogoću se dobro trenirali na nama „ustašićima i domobrančićima“ drugovi i drugarice. Djeca  partizana, boraca i prvoboraca bila su privilegirana. Navijali smo za Hajduka i Dinamo, a neki od njihovih za Zvezdu, Velež ili Partizan. Potajno smo se dijelili na Ruse i Amerikance. U osmom razredu izbila je bitka između Amerikanaca i Rusa. Vođa Rusa bio je Bikanović, a Amerikanac Mijušić. Mi Ameri, kako su nas zvali Rusi, izdegenčili smo Ruje, kako smo zvali Ruse, pa se bila umiješala i milicija, koja je stala na stranu Ruja i degenečila nas Amere. Bježali smo kroz prozore. Srećom je razred bio u prizmelju OŠ Boriše Kovačevića. Mnogo godina kasnije, sreo sam jednog od milicajaca i pitao ga zašto me je onako odalamio pendrekom preko ramena i leđa. On se kao nije uopće sjećao te bitke. Vraga nije. Poslije te bitke malo je falilo da nisu nas pešest izbacili iz škole. Dobili smo ukore pred isključenje.Na tom roditeljskom sastanku bilo je dramatično. Moj je otac bio prvi i jedini put  na roditeljskom sastanku poslije bitke Amera i Ruja, gdje se odlučivalo što će s nama „zadojenim“ ustaštvom i „vaspitani“ kućile ukrivo!

U sljedećem nastavku, ispričat ću vam što se dogodilo na roditeljskom sastanku i kasnije. Školstvo je bilo tada takvo, partizansko zlo i naopako. Povremeno su u školu dolazio neki partizanski „narodni heroji“, prvoborci i pričali kako su ratovali protiv domaćih izdajnika i stranih neprijatelja, pa su trubili kako nas ništa ne smije iznenaditi u borbi i čuvanju „bratstva i jedinstva“ naših naroda i  narodnosti. Vješto su i umješno lagali i iskrivljivali povijesne činjenice i istine. Pukušavali su od nas napraviti male skojevčiće, jugiće…ljude koji su trebali postat jugoslaveni, komunisti, drugarice i drugovi i neki budibogsnami jugo ljudi: sve samo ne vjernici, katolici i Hrvati! Htjeli su od nas napraviti ono što nismo da jesmo i ono što jesmo da nismo. Bio je to tihi, podmukli i dugotrajni komunistički i partizanski rat protiv djece ustaša i domobrana! Trovali su nam duše svojim lažima i izmišljotinama o ratu i nekakvoj njihovoj revoluciji. Sotonizirali su ustaše i domobrane i veličali partizane i njihov rat. Sapienti sat!

Foto: Đaci četvrtoga razreda Osnovne škole u Kongori 1956. godine.