PRIČAO SAM JOJ U STIHOVIMA

Njena ljepota nije mogla stati u pogled.
Ona bijaše skrivena
duboko u velike tužne oči,
u strah, iza kojeg se poput dima razastirala topla, mekana duša.
Veliko crveno srce raslo je kroz raspuklu opustošenu zbilju.
Samilosno bih ju kradom gledao.
Licem je u pozadini sjala, nepomično,
kao sunca u kakvoj mutnoj lokvi poljskog puta.
Samo očni kapci bi se povremeno
pomjerali da obrišu trag suza u nastajanju dok bi plovila u odlutalim mislima.
Njene trepavice se činile kao krila pokisle ptice izmorene letom na putu za daleke snove.

Pojavila se nedavno u našem malom mjestu, napustivši najljepši kutak Hrvatske.
Nismo se uopće poznavali,
niti samo dijelili ikakvu prošlost.
Spojeni tek tugama isprepletenim, molili smo za spas jedno u drugome.
Pričao sam joj u stihovima
o svojim izgubljenim ljubavima.
Voljela me čitati.
Znao sam to po osmijehu koji je slovkao moje rime.
Stajala je s onu stranu šanka.
Između nas potekla je rijeka
emocija, preko koje gradismo most, svak sa svoje strane.
Sretali su nam se umilni pogledi,
praveći privremeni viseći prijelaz,
preko kojeg bi povremeno prešli ili ona ili ja, kako bi se konačno dotakli.
Duše su već odavno tražile to.

– O Tugane stig’o si ! – umjesto pozdrava dobio bih njenu dobrodošlicu.
Znao sam da ulazim u predvorje raja, gotovo da sam se mogao odlijepiti od tla zamasima tek izraslih krila.
Zato sam hrlio u “hram”,
s onu stranu šanka,
kako bih baš svaki dan osluškivao pjev anđela.
Dugo se pretvarala da ne osjeti toplinu u mojoj blizini, što se probijala kroz mene, a koju je radilo moje goruće srce.
Pričao sam joj u stihovima,
sa sjajem u očima,
stojeći s onu stranu rijeke,
na svojoj obali, za koju sam konačno mogao privezati nekoga s kim ću se otisnuti u duboku vodu.

Te hladno snježne zime, u toploj oazi malog kafića, gledala me njena duša drugačije od svih koji se okolo muvaše.
Darovala me čudesnim poklonom za moj 31. rođendan.
Javno sam joj ponudio svoju ljubav na pladnju.
Dugo se premišljala, lomila, rasipala i opet skupljala u čvrstu nakanu da me zagrli, poljubi i pristane svojih devetnaest spojiti s mojih trideseitjednu godinu, u onaj most koji gradismo svak sa svoje obale.

No kako to biva u sudbonosnim susretima, nepotraja to čudnovato stanje duže od tih četiri mjeseca predvorja raja.
Moja princeza upade u teške nevolje.
Ostvariše se moji mladenački snovi
u kojima dobih priliku kao vitez konjanik, dojahati da izbavim miljenicu srca svoga iz bezizlazne situacije.
Zauzvrat dobih njene suze kao plaću, a za trajnu nagradu mjesto u njenom srcu. Na rastanku mi ostavi uklesanu rečenicu duboko u stjenci duše: “Tebe je lako slomiti, ti si čovjek od stakla.”

Iako se godine naslagaše i samo prividno smanjiše udaljenost od jedne do druge obale, tek naknadno uvidjeh da se druga polovica mosta urušila.
Sjaj u mojim očima pretoči se u suze.
Ja i dalje pričam o njoj u stihovima, znajući da ih ona više ne čita i prizivam sliku njenog osmijeha koji slovka moje rime.

Ante Miškić Vabec