Proljeće tvoga odlaska

Kad jednom zauvijek
spakiraš kufere svoje
biti će ti preteški, znam.
U njih sam ne pitajuć’ te
ugurao tuge moje
da po pola podijelimo teret rastanka.

Onda kad si tresnula vratima,
stresavši tišinu na mene,
maslačci su svejedno ostali žuti.
Bio je maj, prvi.
Bila je kiša.
Bilo je bolesno vrijeme neko.
Hodali su ljudi pod maskama,
plašeći se od sebe samih.
Vrana je zlokobno graktala,
letjevši nošena burom duvanjskom.

Dobro mi došla tugo.
Ti useljavaš bez pitanja u oči moje, kao da ulaziš u nešto svoje.
Zeleno je polje puno kapljica kiše.
Zelene su oči.
Tišina nema boju.
Suze nemaju tebe.

Onda kad si zalupila vratima,
stresavši tišinu na mene,
prošetao sam u polje, do rijeke.
Šujica je jedva tekla,
zelena, plitka i bistra.
Pčele su zujale.
Prestale su kiše.
Tišina je mirisala na poljsku travu.
Vjetar se igrao u krošnjama vrba.
A ja sam ubrao maslačak i napravio pisak.
Glasao sam se kao izgubljeno lane što košutu traži.

Gledao sam tužno čas u rijeku koja protiče,
čas u oblake sive,
što se vuku kao na pokretnoj traci nebom.
A pedeseti put proljeće mi govori:
Ustani!
Ne možeš vratiti vrijeme.

Ante Miškić Vabec/FB

Foto: Ilustracija