Starije generacije će se prisjetiti da je duvanjski kraj, osobito planinski dijelovi, „vrvio“ od zeca. A i mi mlađi se sjećamo dječačkih dana kada se nije moglo proći šumarcima a da se ne bi podigao barem jedan „zeko“ pa kad bi starijima prepričavali da smo vidjeli zeca te da smo ga pokušali i uhvatiti, obično bi sva priča završavala: „Što mu nisi stavio soli pod rep“.

Brojno stanje ove divljači nekoliko zadnjih godina nije na razini očekivanog, odnosno mogli bi kazati da je na minimumu. Uzroke koji su doveli do takve situacije ne moramo posebno ni nabrajati. Najveći neprijatelji zečje populacije jesu svakako bolesti svojstvene ovoj divljači (pseudotuberkuloza, cisticerkoza i tularemija), no najveći neprijatelj je noćni krivolov uz upotrebu farova ili kako ga lokalno zovu „faranje“ koji, nažalost, i dan danas provode pojedinci bez imalo osjećaja za ovu divljač. A da stvar bude gora ova vrsta krivolova je najčešća u vrijeme kada je zabrana lova na ovu divljač – od siječnja do rujna jer je to razdoblje parenja i reprodukcije zečje divljači.

Inače, gravidnost kod zečice iznosi oko 41 dan, a zečica može biti oparena dok je još skotna pa se smanjuje vrijeme između dva legla na 35-38 dana što svakako doprinosu povećanju broja godišnjih legla.

Što se tiče lovišta „Orlov kuk“ zadnjih godina je primjetan lagani oporavak zečje populacije, no daleko od optimalnoga broja s obzirom na bonitet lovišta. Da bi se stanje barem malo popravilo, glede brojnosti, ali i krvne slike ili što bi se stručno kazalo da se „osvježi krv“, članovi Lovačke udruge Orlov kuk – Tomislavgrad izvršili su prvo probno puštanje zečje divljači u lovište. Zečevi koji su pušteni iz umjetnog su uzgoja, uzgajani su u drvenim škrinjama s rešetkastim dnom – uzgoj koji se do sada pokazao najboljim. Ovu praksu puštanja zečeva ćemo nastaviti i dalje, svjesni činjenice da neki primjerci, kako neki kažu „neće dočekati zimu“. Nadamo se da će ostati barem poneki primjerak i tako osvježiti krv i obogatiti Bogom nam danu prirodu.

Mate Buntić/lu-orlovkuk

Photo & video: Ante Šarić