Teško je započeti pisati o “nekomu” tko je tako “mali” u svojoj veličini! Teško je pisati o nekomu o komu bi se mogle napisati knjige i knjige i opet bi ostalo toga neizrečenoga…

Nekadašnja bogataška kći jedinica iz Dobrote u Boki Kotorskoj, Ana Marija Marović, bila je službenica Božja u punome smislu te riječi. Svoj život posvetila je napuštenim i odbačenim djevojkama, molitvi i žrtvi prema Svevišnjemu. (Kako su nam rekli, posjećivala je zatvore i “spašavala” djevojke koje su bile na samom rubu).

Rođena je 7. veljače 1815. godine u Veneciji, u uglednoj obitelji podrijetlom iz Boke Kotorske. Poseban utjecaj na nju imao je mletački svećenik Don Daniel Canal. Pod njegovim vodstvom Ana je brzo napredovala, izučavala je talijanski i latinski jezik i pohađala predavanja o glazbi i slikanju. Napunivši dvadeset godina objavila je između ostalih “Mjesec srpanj u čast Predragocjene Krvi Isusove”, „Razgovori o životu svete Doroteje”, a u svojim djelima “Razmatranja o Božijoj ljubavi” i “O pravoj  pobožnosti”, (kako piše u njenom životopisu), pokazala je sposobnost pobožne spisateljice.

Pod utjecajem svog duhovnika mons.Canalea, odlučuje se na redovnički život i 1838. osniva Pobožno društvo posvećeno tajni Srca Isusova, a 1862. pokreće novu žensku redovničku službu za pomoć ugroženim ženama.

Redovničko odijelo novoga instituta posvećenoga života, nazvanog Družba za naknadu uvreda nanesenih Presvetom srcu Isusovu, oblači 21. studenoga 1864. s još sedam susestara.

Pravila za život u institutu sastavila je s. Marović, a odobrio ih je papa bl.Pio IX. Posebno dojmljiva (meni osobno), bila je slika (ulje na platnu Gospa Žalosna, rad Ane Marije Marović), izložena u kapelici Instituta/ samostana, koji se danas zove L ‘istituto delle Suore dellla Riparazione al Sacratissimo Cuore di Gesu e di Maria Immacolata (Institut sestara obnoviteljica posvećenih presvetom Srcu Isusovom i Bezgrješnom Srcu Marijinom).

Nakon smrti Ane Marije Marović otvoren je dijecezanski proces za njezinu beatifikaciju, jer je obavljajući službu iskazivala herojske vrline.

Na poziv prijatelja doc.dr.sc.prim. Roka Čivljaka, Zrinka i ja pridružile smo se i otputovale na hodočašće s članovima Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva Zagreb (HKLD), nastavnicima i studentima Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (HKS).

Inače, Roka i njegovu suprugu Martu, liječnike i velike humanitarce, upoznala sam prošle godine boraveći u Africi, u Beninu. Glavni povod hodočašća oporučna je želja pokojnog prim. dr.Vlatka Perčina, dopredsjednika HKLD-a, da se u hrvatskome narodu proširi štovanje Službenice Božje Ane Marije Marović. Kako nam je kazala supruga prim.dr. Perčina, gospođa Irena, na prvo hodočašće put Venecije krenuli su 1993. ni ne znajući gdje je točno Institut. No, vođeni Božjom providnošću i snalažljivošću prim. Perčina došli su pred vrata Instituta. Rekavši sestrama tko su i odakle dolaze, dočekani su s nevjericom i oduševljenjem, jer bio je to prvi posjet Hrvata Institutu.

Primarijus Perčin je i koautor knjige o životu s. Marović ”Ana Marija Marović: monografski prikaz života i rada”. Dugi niz godina prim.dr. Perčin bio je organizator i voditelj hodočasnika na njezin grob u Veneciji, u Istituto Canal-Marovic ai servi, koji nosi njezino ime.

Ovo, treće po redu, hodočašće Hrvatskog Katoličkog liječničkog društva (HKLD), koje je trajalo od 28. do 30. lipnja 2019. ostat će mi duboko urezano u sjećanje. Moram priznati da prije puta, apsolutno ništa nisam znala o ovoj nevjerojatnoj ženi, Službenici Božjoj, služiteljici napuštenih i slabih, njihovoj, a našoj.

Naš put u Veneciju, još bogatijim učinili su i trojica svećenika: prof. Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, don Rikardo Lekaj, katedralni župnik pulske katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije, te doc. Krunoslav Novak, svećenik Varaždinske biskupije i docent na Odjelu za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Voditelj puta dr. Rok istinski se trudio približiti nam život s. Ana Marije, a saznavši da se, uz sve divne ljude koje sam imala priliku upoznati, s nama nalazi i obitelj prim.dr. Perčina, zaista sam bila dirnuta. Upoznavši gospođu Irenu, shvatila sam koliko svim srcem nastavlja ispunjavati želju svog pok. supruga, da se proširi priča o s. Ana Mariji.

Na blagdan Presvetog Srca Isusova, okupljeni oko oltara kapelice, u kojoj se nalaze i posmrtni ostatci s. Ana Marije, proslavili smo našu prvu zajedničku misu, koju je predvodio rektor Tanjić, prikazujući gospodinu sve naše potrebe i moleći  da se Ana Marijina  “priča”proširi. Drugoga dana hodočašća, na blagdan svetih Petra i Pavla, misu smo slavili u kripti bazilike sv. Marka, uz sarkofag u kojem se čuvaju relikvije spomenutog sveca. Dugo nakon sv. mise odzvanjale su riječi propovijedi don Rikarda, nadahnutoga životom ovih svetaca. Zadnjega dana hodočašća, zajedničkom sv. misom, koju je predvodio doc. Novak, oprostili smo se sa sestrama.

Vlc. Kruno, (svećenik kojeg sam također upoznala u Africi), zahvalio se sestrama na svemu što čine za pomoć mladima, čuvajući uspomenu na Božiju Službenicu Ana Mariju Marović. Sva tri misna slavlja svojim pjevanjem uveličali su ii studenti HKS-a, među kojima je i naš Duvnjak Zoran Tomić (Zoki), student strojarstva i “pomoćnik“ dr. Roka na ovom hodočašću.

Također, dubok dojam na sve nas (posebno kojima je ovo bio prvi posjet Institutu), ostavila je zajednička večera s časnim sestrama, (trenutno ih je četiri u ovom samostanu), koje su od dočeka do ispraćaja pokazivale neizmjernu sreću zbog susreta i prilike za zajedničkom misom, jer rekoše nam da u zadnje vrijeme nemaju baš priliku slaviti ju u svom samostanu, jer nedostaje svećenika.

Nakon večere, dok su samostanom odzvanjale pjesme hodočasnika, kratko su nam se pridružili i studenti. Dio Instituta (još uvijek) pruža smještaj mladim ljudima iz cijelog svijeta!

Prije dvadesetak dana, spomenuvši da idem na hodočašće u Veneciju svi su me blijedo gledali, pomislivši, na kakvo to hodočašće tamo idem. Pa što to tamo ima, osim prekrasnih kanala, vožnje gondolama, Duždeve palače, otočića Murana (poznatome po posebnom staklu i nakitu), Burana, kojeg znamo po izradi čipke. Tada im nisam mogla puno reći, kao što rekoh, nisam ni znala… Napisavši ovaj tekst željela sam, barem malo, približiti onu “drugu” stranu Venecije… Venecije koja će me ubuduće privlačiti zbog mira koji pruža samostan, zbog molitve na grobu s. Ana Marije Marović, zbog sjećanja na predivno hodočašće s divnim ljudima…

D.P./Tomislavcity

Više fotografija u galeriji.