Za razliku od većine Hercegovaca, stanovništvo općine Ravno, domicili, a dojam je još više iseljeni, ljubomorno čuva starine. Paze se stara kamena guvna, uz kuće za stare alatke i namještaj uvijek ima mjesta.

Primjer je utoliko zanimljiviji ukoliko se ima na umu činjenica kako su u posljednjem, Domovinskom ratu gorjele kuće, a s njima i alatke i namještaj.

Kad je u poraću krenula obnova, nije se pomišljalo na obnovu kuća ciglom ili blokovima, betonskim pločama i slično. Hoće li se Popovcima što je širi termin od onog – Ravnjaci, ta ljubav uzvratiti, pokazat će vrijeme. Tek u Orahovu Dolu, seocu na strmini uz prometnicu Zavala – Ravno, širine tri metra, koja u ljetnim mjesecima oživi, jer granični prijelaz Orahov Do – Slano dobije status međunarodnog prijelaza za putnički promet, naišli smo na primjer obožavanja tradicije i kamena kao građevinskog materijala.

Božo Burum, koji u Dubrovniku ima unosne poslove u turizmu, započeo je gradnju motela. Budući motel nalazi se dvjestotinjak metara od sela prema Zavali, a Božo reče da će biti gotov za pet, šest godina. Na upit zašto će tako dugo trajati gradnja, Božo objašnjava: ”Brza gradnja i ova klasična ne idu jedna s drugom. Kamen je tradicionalni materijal pa se toga treba i držati. To nam je i u tradiciji, moj djed je bio poznati klesar – s ponosom nam kaže Bože pa na upit kako dovesti turiste uskim puteljkom, u pravu pustoš, nastavlja: ”Vjerujem u ovo mjesto i ruralni turizam jer sve je više ljudi koji se žele izvući iz civilizacije malo na slobodu. Mjesto je blizu mora, blizu Dubrovnika. U Dubrovniku imam apartmane i znam što turisti žele”. kaže Božo u čije zaključke, očito, na osnovi iskustva, ne treba sumnjati, piše Večernji list.

Na započeti motel koji će, kad bude završen, imati dvanaest soba, zaboravili smo kada smo vidjeli obnovljene stare kuće Bože i njegova brata Nikole Buruma i prave raritete u njima. Tu se može naći niz stvari za koje mlađi Hercegovci nikada nisu čuli – od konjske opreme, volovskog rala pa do različitog starinskog posuđa.

”Sve je bilo porušeno, ali odlučili smo obnoviti. Zašto? Zato što smo se tu rodili, tu su nam se rodili otac i djed. Djed je uložio truda dok je sve ovo napravio, od kamena! Ratno stradanje potaknulo nas je na obnovu. Ovo su stvarala, što se kaže, četiri koljena. Krenuli smo pomalo, najprije čistili smeće pa polako obnavljali. Nismo još sve završili, ali nadamo se da hoćemo”, veli Nikola Burum koji na upit – otkud stare stvari kad je sve gorjelo, nastavlja:

”Tražimo, kupujemo, kad čujemo da negdje ima nešto, odemo i pogledamo. Ako je stvar kao što je bila naša, kupimo je i donesemo. Uz završetak obnove, to nam je sada jedan od prioriteta”, kaže Nikola.

Prema onome što smo vidjeli, očito je da će braća Burum sakupljanjem starina stvoriti svojevrsni etnološki muzej. Kolika je ljubav braće prema rodnom ognjištu, govori svota koju su, vele, uložili, 150 – 200.000 eura. Zaista takvo što je rijetkost.

Uz put vidjeli smo niz stvari za koje smo čuli, ali ih nismo viđali. Jedna od takvih je arar – vreća od kozje dlake, kostrijeti.

Prema broju arara računalo se imovno stanje nekog kućanstva, zatim, tu je lisa, odnosno kako u zapadnoj Hercegovini kažu, ralo, kojim se s volovima oralo, pa drveni plug za jednog konja sa željeznim kotačićem, burilo za vodu, stap za maslo, prastari kotao za rakiju, tkalački stan, žrvanj za mljevenje žita, cijela konjska “orma”, oprema, od oglavi do sedla i samara…