Zidine Matićeve rodne kuće ispod povijesnoga brda Liba i u razgovoru s prijateljem Anđelkom Vuletićem na zagrebačkoj pijaci Dolac…

Sjedili smo na zagrebačkoj tržnici Dolac, gdje rado na terasi kafića Opatovina ljudikamo o svemu i svačemu, koji je na domak katedrale. Tako smo jedne subote Ante i ja uz girice i crno vino razgovarali o njegovu pisanju i onome što prešućuje dok pokušava ostavit kroniku jednog vremena koje podjednako u čovjeku izaziva sažaljenje i udivljenje. On je pisac hrvatske tuđine… 

Anđelko Vuletić: (u daljnjem tekstu samo Anđelko) 

Počet ćemo retrospektivno. Od tvoje prve knjige Objahana zemlja do romana Priča o Hrvatima i posljednje knjige priča Vranske mučenice, objelodanio si dvadesetak knjiga proze i poezije. Najprije si pisao kraće proze, pa si krenuo u teže književne forme. Što te je „natjeralo“ na roman: opsežnost teme ili želja da se okušaš u ovoj formi. 

Ante Matić: (u daljnjem tekstu samo Ante) 

– Počeo sam pisati novelu o Hrvatima, nisam se mogao zaustaviti. Kad sam završio tek sam tada shvatio da sam napisao roman. Nikad ništa nisam pisao brže, lakše, opuštenije ni s više ljubavi i gorčine u sebi istodobno. Nije to bila nikakva želja da se okušam u pisanju romana. Možda sam liječio svoje rane pišući Priču o Hrvatima. To je prva knjiga moje trilogija o Hrvatima. Dok pišu pohvalno o mojim knjigama, ja imam osjećaj da me manje čitaju u Domovini, a više u tuđini, pogotovu knjigu naslovljenu Lijepa naša tuđina. Mene pomalo muči pomisao hoće li moju Priču o Hrvatima čitati na hrvatskom jeziku nakon  tisuću godina, hoće li tada itko govoriti i pisati jezikom kojim sam i ja govorio i pisao dok sam živio u najkrvavijem stoljeću u povijesti ljudskog roda. 

Anđelko:  Je li ovaj veliki rad sociologija, povijest, filozofija, književnost ili proročanski tekst? Čini mi se da je Priča o Hrvatima sve to zajedno u jednom. To je priča vrsnog stiliste svoga roda i jezika. To nije uradak, nego veliki  radi i veliki roman našega doba o našemu narodu. Priča o Hrvatima zapravo je priča o nama onakvi kakvi zapravo jesmo. Likovi zanimljivo smješteni oko nevidljivoga stola. Zašto je složena priča o Hrvatima dobila to mjesto radnje bolnicu Vrapče, likove koji se liječe od  frustracija, tuga, lošega života? Kako oni artikuliraju priču o Hrvatima?

Ante:  Radnja se događa za stolom koji ne postoji. Mnogi su me pitali što znači taj stol koji ne postoji oko kojega sjedaju razni likovi i tipovi iz naše prošlosti i sadašnjosti. Oko kakvog su se  stola okupljali i “blagovali” Hrvati gotovo tisuću godina? Radnju sam smjestio u psihijatrijsku bolnicu, jer sam, nakon nekih teških spoznaja o hrvatskoj tragičnoj povijesti, pogotovu “službenim istinama” o našim vladarima i pokrštenju, lažima o nama i  životnog iskustva, došao do spoznaju da je hrvatski narod zreo za kolektivnu terapiju. Kad sam studirao u Firenci rekao mi je profesor Randelini, koji je bio veliki poznavalac opće povijesti i povijesti Crkve, jednu čudno rečenicu 1970. godine, koju sam shvatio tek 1991. godine, a ona je glasila:

 Kad vi Hrvati priznate sebi stvarnost, tek tada ćete postat slobodan narod i imat ćete svoju državu. Morate se suočiti s vašom prošlosti i sadašnjosti.

Kad sam ga priuputio što je htio reći, a on mi je odgovorio pomalo pitijski: 

Jeste li konačno priznali da ste ubili kralja Svačića i gdje i kada vam je okrunjen kralj Tomislav, pak jeli on prvi vaš kralj ili je Budimir i napokon kako možete slaviti svoje gubitnike kao što je primjerice Pavelić!? Ili, kako možete slaviti partizane koji su bili najgore ubojice u vašoj povijesti. Vi ste čudan narod, Vi ste  u Drugom svjetskom ratu, kao nitko na starom kontinentu, imali tri vojske; ustaše, partizane i domobrane.

Anđelko:  Prije toga objavio si nekoliko knjiga pripovjedaka Objahana zemlja, Berlinski zid, Lijepa naša tuđina, Ljudinjak, Nebeska galija, Sizif i mrav… Počeo si od zavičajnih tema i preokupacija do umjetnički vrlo inspirativnog gastarbajterskog života. Neki kritičari kažu da si u tim temama najbolji. I sam si okušao gorčinu toga kruha. Crnčio si i po bauštalama u Germaniji.

Ante: Istina je da sam u prvoj knjizi priča Objahana zemlja krenuo od ropstva, od turskih vremena i zuluma, pa preko višestoljetne vladavine Mađara i Austrijanaca, Austro-Ugarske duge tuđinske vladavine i dvije Jugoslavija došao do našega vremena i nedavnog hrvatskog obrambenog oslobodilačkog rata i stvaranja slobodne države Hrvatske, do iseljavanja, do bauštela, na kojima sam radio kao student. Kao dječak u dugim zimskim noćima slušao sam starije ljude na sijelima kako pričaju o našoj prošlosti, junacima, izdajicama, hajducima, ustašama, partizanima, domobranima, četnicima, partizanima….

Anđelko:  Mnogi autori tražeći građu istražuju arhive, novine, crne kronike, tražeći ono iznimno u stvarnosti oko sebe. No, čini se da je dosta tvojih likova motivirano neposrednim iskustvom. Čak bi se moglo reći da je većina tvojih knjiga prožeta biografskim podacima iz tvoga života i puta kroz život. Pošao si iz Duvna i studirao u tri zemlje. Unatoč tome, sve kao da se događalo u tvom, zavičaju i u tvom životu. Koliko su književni likovi utemeljeni u stvarnosti?

Ante:  Nisam morao ništa izmišljati. Sve se dogodilo za moga malog i kratka života u meni i izvan mene; negdje nešto se događa u mom rodnom selu Borčanu, (koje je ispod brda Liba na kojem je bio ilirski grad Delminij i gdje je 753. održan prvi skup Hrvata u povijesti – Duvanjski sabor), pa u Duvnu i, kad se čini da sam se udaljio od tih mjesta do Firence i Siene, Freiburga, Beograda, Skopja, Vran planine i Čvrsnice, to je privid. Većina mojih junaka i likova su živi ljudi. S nekima pijem kavu, a s nekima sam sjedio za stolom koji ne postoji, dok sam neke gledao u viziru, u bogomolji, u  razredu, na pazaru, u rovu, u lovu, u krađi, u pijanstvu, u žalosti, u radosti, u sreći, u nesreći, u dobru, u zlu… Većina aktera moje priče su živi ljudi. Neki od njih učiniše mi zlo u životu. Primjerice Gudin, Demonica,  Partizansko Govedo, Krivokletnik, Jado, Pijandura, Prilivoda, Drug Jozo Mafijozo… Dakle, sve se dogodilo ili se događa dok traje priča, samo u ključnom poglavlju prema stolu koji ne postoje zaputio se Mesija, koji također za neke pametnjakoviće ne postoji. Taj najbitniji detalj u mojoj priči nijedan kritičar nije zapazio, pa ni ti prijatelju Anđelko. Veliki mislilac dvadesetoga stoljeća Martin Heideger je u jednom i jedinom intervju koji je dao za života visoko tiražnom Sternu, a izišao je poslije njegove smrti, jer je on to tako htio, rekao na kraju svoga životnog puta: Nur noch ein Gott kann uns retten! Taj znameniti filozof čitav život je govorio da je ateist. Tako je u mojoj viziji. Dolazi Mesija. Obećao je da će doći i spasit nas od nas. Tako je i u mojoj priči. Zapravo, ja sam pisao samo jednu jedinu priču u više knjiga, pa se ta priča širila, dopunjavala, granala i rasla poput stabla u Ljudinjaku. Ljudinjak je priča bez kraja i početka; jedna rečenica duga više od stotinu stranica, ispresijecana zarezima i nigdje nema točke, ni drugog nekog znaka, koji koriste pisci dok pišu rečenice i stihove. Dolazak Mesije u ljudinjak, u ljudsku povijest, u ljudsku stvarnost, da spasi ljude od neljudi i njihova živoga zla i opće kobi može spasit samo Isus Krist. Obećao je doći u onaj dan. Taj dan doći mora da konačno spasi dobre od zlotvora i, kako je rekao, da stvori novo nebo i novu zemlju. Stvarajući novu zemlju i novo nebo, stvorit će i novog čovjeka. Sve će biti novo, produhovljeno, pobožanstvenjeno, prosvijetljeno i očišćeno i pročišćeno od svega što je čovjeka unižavala do ništice, pa će  čovjek biti u onakvu stanju kakvo je predvidio Pierre Teilhard de Chardin u svom proročkom djelu o ljudskom iskonu u Ambientu divinu i humanu.

Anđelko: Kroz tvoje likove naziremo nekoliko događaja koji su tvoja trajna i tajna preokupacija. Primjerice, priča o djevojčici koja iz djela u djelo dobiva novo ime, Božića, Diana, Vila, Diva … Opis utapanja te djevojčice je nešto najstrašnije i najbolje što si napisao. Opisujući dva dječaka i djevojčicu koji padaju u rijeku pojavljuje se u više tvojih knjiga i u više verzija. Koliko književnost – kao proces unutarnjega dijaloga i zrenja – ima terapeutski učinak na onoga tko piše i onoga tko čita?

Ante: Čitavoga života pisao sam jednu priču, koja nije mogla biti samo moja i zato sam je povjerio drugima, nepoznatim čitateljima, bez primisli na slavu i novac. Htio sam se osloboditi onoga što mi je nanosilo bol, pa sam pokušao svoju sudbinu podijelit s čitateljem kako bi olakšao ono što je iz drugih ušlo u moj život i nanijelo mi bol. Ja mislim da svaki pisac čitavoga života priča neku svoju priču. Istina je da sam djevojčici Božici mijenjao imena i ponešto iz priče o njezinoj zloj sudbini. Bili smo djeca. Gledao sam je kako se utapa u rijeci, a nisam joj mogao pomoći, niti je spasiti od zle vode. Utopila se u rijeci pred mojim očima. Neki kažu da je moja najbolja priča o toj djevojčici kojoj je bilo ime Božica. U  Objahanoj zemlji dao sam joj ime Dijana, što na talijanskom znači Božica, u Ljudinjaku je Diva, u Sizifu sam je pretvorio u Vilu. Djevojka Grabovčeva Vila je heroina i mučenica u mom zavičaju za vrijeme turskog zuluma. Bahati i silni Turčin pokušao joj je oduzeti nevinost, pa kad nije uspio oduzeo joj je život. Tako je i silna voda oduzela život Božici. Ona je zapravo moja dobra i tragična Vila. Nikad me nije napustila, niti iznevjerila i čitavog života me pratila i čuvala poput anđela. Možda je Svevišnji moju nikad prežaljenu Vilu pretvorio u moga anđela čuvara. Zato se ona pojavljuje u svim mojim knjigama i bit će tako dok budem pisao i disao. Svojedobno mi je jedna profesorica priznala da je plakala kad je čitala tu priču. Ja sam joj rekao da sam plakao kad sam tu priču pisao, pa je onda normalno da i ona proplače nad zlom sudbinom djevojčice Božice, koja se utopila kad je imala samo 11 godina. Nije znala plivati, a pala u rijeku. Priziv moranja me prisilio da ispričam njezinu zlu sudbinu. 

Anđelko: Ti govoriš o prizivu moranja pisanja, o nečemu što se mora kazati na ovaj ili onaj način. 

Ante: Pišući neke priče pjevušio sam, mrmljao, ljutio se, likovao, kleo, pa čak i proklinjao partizane kad sam pisao o sudbini mojih ujaca (ubili ih partizani pred kućom) i strica, koji je nestao 1945. U onom strašnom maršu smrti hrvatskih vojnika zarobljenika, koje su partizani poslije rata ubijali na razne, zvjerske načine. Tako sam jedne noći pišući tu priču, gledao u noć kroz prozor i kleo Tita: Proklet bio za sva vremena od mene malena, kosti ti zemlja izbacila, pa zvijeri raznosali po pustolinama, dabogda te stiglo ono što si zaslužio, zvijeri u ljudskoj spodobi.

Anđelko: Školovanje te vodilo u mnoge gradove. Često se vraćaš Firenci, gradu kojim ste, čini se, zatravljeni ljubavlju još iz tih studentskih dana. Kakve su to veze? Čime Vas je zadužila? (kad ste došli, zašto…dojmovi slike sjećanja itd,?)

Ante: Već sam napisao u Hrvatima pri kraju priče, da su malena i vela mista srca moga: Duvno, Šujica, Zadar i Firenca. Što sam stariji Firenca mi je sve bliža i draža. Brdo Fiesole ponad Firence, moja soba i moj prozor s kojeg je pucao pogled na Firencu i pola Toscane. Samotne šetnje uz Arno i letimičan pogled na Firentinke, koje su, Dio mio, tako otmjene, ženstvene, graciozne, najljepše žene u Italiji, a među najljepšima u svijetu. Voljela me jedna Firentinka, a ja nisam tada imao pravo uzvrtati joj ljubav. Ako to ikada provali iz mene, bit će to dirljiva priča. Tamo sam uživao u punini života, divoti krajolika i ljepoti onoga što su namrijeli vjekovi i ostavile u kamenu, na slici, u stihu ili priči ruke Danteove, Leonardove, Michelangelove, Giottove, Bramanteove, Bokaccove, Donatellove, Cellinijeve, Gianbologne…tamo često misao moja odluta i hitat će dok budem među živima. Moje malo Duvno i moja najljepša grandiozna Firenca. Pet godinama sam tamo živio. U rodnom Duvnu deset godina, a sve ostale godine nosila me sudbina diljem goleme tuđine po nekoliko godina. Evo me u Zagrebu trideset ljeta.

Anđelko: No, poslije Firence studirao si i u gradovima ondašnje države,  Skoplje, Beograda i Zagreb. Kako su oni obogatili životno i književno iskustvo? Upoznao si mnoge osobe koje su kasnije obilježile vrijeme i događaje, od političara do akademika? 

Ante:  Sudbina i život čovjeka baca tamo-amo, već kako je komu određeno, pa sam se našao na obali Vardara u Skopju i studirao tamo jednu godinu i četiri godine u Beogradu. Da se ne povaljam rekao sam zašto se to dogodilo u Hrvatima, u bilješci o piscu. U Skopju sam upoznao oca makedonske književnosti Slavka Janevskog i još neke njihove pisce i pjesnike, a u Beogradu upoznao sam njihove pisce i pjesnike od klasika Crnjanskog, Daviča, Ćopića, Ćosića do Vuka Draškoviča,  Bećkovića, Ace Sekulića, Brane Petovića i još nekih koji se više i ne sjećam, jer su isparili iz moje memorije. Imao sam sreću ili nesreću upoznati razne ljude, velike i malene našega doba. Primjerice u Firenci sam slušao predavanja Sartra, Brauna, Ranera, Barnarda… Neki od tih ljudi ušli su u moju priču. Ušli su oni koji su trebali ući. 

Anđelko: Prevodiš s nekoliko jezika i na nekoliko jezika. Dobitnik si nagrada za poeziju. Gdje je mjesto poezije u tvom radu?

Ante:  Prevodio sam uglavnom s talijanskog jezika, jer ga poznajem gotovo kao i hrvatski. Davne 1970. godine dobio sam Danteovu nakradu za poeziju, pa kasnije Šimićevu i nagradu za prozu Matice hrvatske… Bježeći od poezije počeo sam pisati prozu. U meni je zamro slikar, zamire polako poeta i još uvijek životari pripovjedač. Svo moje bogatstvo su riječi napisane, u stihu ili u rečenici, pjesmi ili priči i, eto, sada u romanu. Još nisam krenuo u dramu. Probat ću i to ako mi se dadne. Bez pisanja nisam znao živjeti.

Anđelko: Kritike redovito ističu tvoju urođenu pripovjedačku žicu, no navode i nestrpljenje odnosno prepuštanje temi da te ona vodi. Oni koji te bolje poznaju kažu da si čovjek nemirna duha. Što je temeljno za tvoje stvaralaštvo… što kažeš: jesu li jači tvoji racionalni planovi ili stvaralački nerv i unutarnja stvarnost? 

Ante: U vječnoj borbi dobra i zla, ja se tučem na stranu dobra i zato možda i pišem, jer je to vidi borbe, način postojanja i nestajanja u svijetu, koji za mene, moram priznati ni izdaleka nije bio ljepota i sreća, mir i blagostanje, neko radosno stanje, već stalna borba za mrvu dobrote, za kap radosti, za zrno dostojanstva, za pedalj plemenita tla, za miran san i sretan dan. Svako jutra zahvaljujem Bogu što sam još uvijek živ. Život je tako kratak i sve tako brzo mine. Temelj moga stvaralaštva je duša i čovjek i njegov odnos prema čovjeku u ljudinjaku, prirodi i Bogu. Posebno me zanima odnos čovjeka prema Demonu. Ljudi su nijekali Boga, ali nisu Đavla. Zar nisu ateisti i komunisti govorili i tvrdili da nema Boga, da ne postoji. Zanimljivo je i dirljivo konstatirati da nisu nijekali Đavla. Zato sam odbacivao Marxa i Lenjina i sve one koji su nijekali Boga, a prešućivali Đavla, ili su mu pomagali u borbi protiv Boga i čovjeka. Većina čovječanstva vjerovala je u Boga. O bezbožnoj manjini baš me briga. To je njihov problem. Marxa posebno nisam podnosio, ponajviše zbog one odvratne misli o Hrvatima, kad je napisao da su Hrvati šljam, gamad, koju treba potamanit i potopit u Dunavu. Neki Hrvati koji su ovo znali bili su marksisti. Zato sam u naletu slabosti jednom zavapio: Majko, što nisu Šveđanka! Ne znam zašto sam to rekao sam sebi. Možda bi bolje pristajala ona svetog Jeronima. Umjesto Dalmatinca kazati Hrvat. Bože, oprosti mi jer sam Hrvat. Tužno je i lijepo biti Hrvat. Rodiš se kao Kinez, Rus, Englez, Francuz, Meksikanac, Japanac, Rom, Hrvat, Danac, Masaj… Sve u životi možeš birat osim mjesta rođenja i onoga od koga si i što si.

Anđelko: Indikativno nam je nešto iz tvoje biografije. Tvoja životna odiseja, susret s drugim sredinama započela je već u osnovnoj školi, vodio te put od Borčane do Duvna i Šujice, Splita, Zadra, Pazina, Firence, Siene, Skoplja, Beograda, Freiburga, Toronta, Melburna, Rima,  Johanesburga… 

Zaustavio si se u Zagrebu. Kako si se gdje osjećao – dobrodošao i bolje ih našao, ili sve ima svoju cijenu? 

Ante:  U  Kongori sam bio Borčanac, u Šujici Duvnjanin, u Splitu furešt i Vlaj, u Firenci straniero i Croato, u Sieni Slavo i barbaro, u Freiburgu gastarbajter, u Skoplju pečalbar, u Beogradu ustaša, u Zagrebu dotepenac i Bosanac. Osim moje rodne doline djetinjstva, posvuda sam bio stranac i neka vrsta prognanika, izopćenika. Gotovo sve neugodnosti u životu, doživio sam od Hrvata. U Šujici sam bio željan varenike i svoga sela, u Zadru sam prvi put vidio školjku, u Splita sam uživao u gledanju Hajduka, u Pazinu sam slušao don Božu Milanovića kako je Istru pripojio majci Hrvatskoj, u Firenci mi bijaše meraviglioso, u Sijeni incantevole, u Skoplju tako i ovako, u Beogradu naopako, na neke stvari u Zagrebu nisam svikao, niti sam se obikao…Unatoč svemu i svačemu, sačuvao sam ono što sam ponio u sebi iz moje Doline i mogu reći ocu i djedu kad stameno pred Božje lice: nisam vas iznevjerio, ni osramotio ma gdje god sam živio i što sam radio. Obožavao sam oca, štovao djeda, volio majku i moju kamenu kolijevku. Bilo je teško živjeti gdje sam se rodio, a još teže umirati gdje sam živio.

Anđelko: Potječeš iz manje, duvanjske sredine koja je dala više književnih imena. Dala je slikara Virgilia i kipara Skočibušića. Čime tumačite to epsko i lirsko u Duvnjaka, čovjeka okružena planinama, poviješću od Tomislava i junaštvom Mijata Tomića, partizanskih zločina… 

Ante:  Eterno ritorno i panta rei. Vratismo se na početak. U mjesto rođenja, u postojbinu duha i tijela. Vratio sam tamo odakle sam pun nade i pošao. Bitno  je mjesto rođenja, osobito ako je to povijesno mjesto, kao što su moje selo Borčane i Duvno. Postoje povijesna i nepovijesna mjesta. Moje selo Borčane je podno brda Liba na kojem je bio ilirski grad Delminij i na kojem je održan prvi skup Hrvata, Duvanjski sabor 753. godine. Kao dječačić išao sam s djedom na silo slušati guslara Marijana. Pjevao je tuđe i svoje pjesme, čitavu zimu, četiri mjeseca, svake noći druga pjesma i nikad se nije pomeo, niti prekinuo ili zaboravio pjesmu. Duvnjaci, gorštaci, hajduci, kosci, zidari, gipseri i odnedavno neki od njih pisci, pjesnici, slikari, kipari… To su bili odvajkada samo se za njih nije znalo, jer su bili nepismeni ili samouki. Tek nedavno smo postali gotovo svi pismeni. Duvno danas ima desetak vrsnih pisaca i pjesnika, slikara i kipara. Dalmata, odnosno Duvnjak je bio Jeronim, jezikoslovac, svetac, koji se udarao kamenom u prsa i govorio: Parce mihi, Domine, quia Dalmta sum! A ja velim sedamnaest stoljeća poslije njega: Parce mihi, Domine, quia Croata sum! Zašto je to govorio grande Dalmata i zašto to govorim ja, neka shvati kako tko hoće. Dalmati i bogumili su moji preci i ponosim se njima. Živjeli su časno i hrabro se odupirali Rimljanima više stotina godina; Dalmati rimskim osvajačima, bogumili rimskim papama…Kako je bila teška i tragična sudbina mojih predaka, Dalmata i bogumila. Od Dalmata ostala je prevedena Biblija s grčkog i armejskog na latinski i Dioklecijanov progon kršćana; ostala je palača u Splitu, a od bogumila, bosanskih krstjana, mojih predaka heretika, ostali su stećci! 

Anđelko: Kako se susreću u tebi svjetovi predaka i zavičaj (što nosiš) i svijet? Kako te odredio zavičaj, kako svijet?

Ante: Kao dječačić čuvao sam janjce kraj stećeka. Kad bih dotjerao janjce u ladovinu, djed bi me dočekao sjedeći na kamenu ispod jasena ispred kuće. Sjeo bih kraj njega i svaki put ga pitao novo pitanje. Tako sam otkrivao polako svijet oko sebe i u sebi. Jednoga dana pitao sam ga što je iza brda, a on je dogovorio Lipa naša i tuđina. Kako nisam znao što je Lipa naša i tuđina, on mi je pojasnio da je to Hrvatska, a tuđina je sve što nije naše, što je tuđe. Tuđina je svijet. Odlazak preko brda u tu tuđini, bilo je odlazak u svijet. Govorilo se: Odoše naši momci i cure trbuvom za kruvom. Djed je znao reći, da je gori svit nego narod.  Kasnije sam shvatio da je svijet ljudski ambijent, mjesto njegova postojanja. Taj svijet pokušao sam shvatit, opisat, ispričat što sam sve video, čuo, naučio i doživio idući ovom suznom Dolinom, živeći u ovom našemu svijetu i na planetu. Kamo god sam išao nosio sam svoj zavičaj sa sobom. Čovjek se od zavičaja ne razdvaja, pogotovu pjesnik ili pisac. Kako se rastati od mlijeka materina, prvih koraka, praga doma očeva, prvih riječi, prvih slova, običaja, ljudi među kojima si rođen i mjesta rođenja, djetinjstva, Duvna, doline i brda, postojbine tijela u duha. Svijet i zavičaj se sudaraju, pjene, zalaze jedan u drugoga, miješaju se, kao oceani na jugu Afrike, kod Rta Dobre nade. Gledajući dalje od obale kako se pjeni i diže u zrak moćna voda, mislio sam da u neke nevidljive hridine pod morem udara dok mi nije misionar fra Veselko rekao da se tu sudaraju dva oceana. Tako se u mom rodnom Duvnu od davnina i Bosni sudaraju civilizacije, nacije i vjere, opstoje pod istim nebom, pod krvavim podnebesjem, na istoj zemlji svaka za sebe i po sebi. Ko to ne shvati, neće nikad shvatit Bosnu, ni sebe, ni svijet u kojem živi. Kad sam radio intervju sa Mandelom, ostalo mi je nezaboravno kad je rekao da su narodi kao dugine boje, a svijet je ono što te boje natkriljuju i nije dobro kad boja zalazi u boju, kad boja grize i ništi drugu boju. Bogatstvo svijeta i civilizacije je upravo u narodima, vjerama i nacijama, u tim Mandelinim bojama. To globalisti žele poništiti i stvoriti neki jednobojan, jednoobrazan, bezobrazan, jalov svijet. 

Razgovarao: Anđelko Vuletić

Tomislavcity