Nastavljamo s predstavljanjem mladih ljudi koji svojim talentom i karizmom iskaču iz prosječnosti. Ovoga puta odlučili smo pružiti našim čitateljima priliku da upoznaju maturanticu Ružicu Parlain. U prilog Ružičinoj svestranosti govori bavljenje mnogim aktivnostima, a koje su to i kakva su njezina razmišljanja, saznajte u intervjuu koji je pred vama…

Ružice, manje ili više, poznato je da si aktivna i angažirana. Čime se sve baviš?

Bavim se svim što mi ovaj grad omogućuje i u čemu se pronalazim. Krenut ću s udruženjem u kojemu sam odrasla: 10 godina mog života obogaćeno je velikim opusom životno vrijednih lekcija proizišlih iz Tomislavgradskih mažoretkinja. Tu sam naučila što znači upornost, trud i zalaganje. Da ne bih uvijek pričala samo o ljepoti, gracioznosti, kulturnom i sportskom značaju mažoret plesa, podijelit ću još nešto. Tu sam naučila i što znači razočarenje, bačen trud u vjetar, borba protiv vjetrenjača. Upravo zato sam tu toliko dugo. Kroz te godine rada postala sam solerica, predvodnica, trenerica i koreografkinja. Naučila sam što znači nešto voljeti.

Ples zaista ima veliku ulogu u mom životu, za to uvijek pronalazim mjesto i vrijeme. Ovo ljeto uspješno sam održavala Tečaj plesa za parove, a trenutno pri Kulturno-informativnom centru vodim Plesnu sekciju.

Što se tiče pjevanja, pojavljivala sam se na festivalima „PopFest Kupres“, „Dječji festival Tomislavgrad“ i „Prvi glas Duvna“ gdje sam osvojila nekoliko nagrada. Ipak, poseban osjećaj pobuđuje pjevanje duhovne glazbe. Od malih nogu pjevala sam u malom, a trenutno pjevam u Velikom župnom zboru. I pjevam pod tušem, a nisu rijetki ni koncerti u sobi.

U zadnje vrijeme jako bliska mi je postala gluma. Prvi susret s „kazališnim daskama“ imala sam sa mjuziklom „Kralj lavova“ koji smo izvodili u Tomislavgradu, Bugojnu i Šibeniku, i od tad se jako često susrećemo.

Malo manje aktivno, ali bavim se i pisanjem. Tu su kolumne za Grude.com i poezija za dušu.

Koliko nabrojane aktivnosti u tvom životu imaju utjecaja jedna na drugu?

U mom slučaju jedna je povlačila drugu jer sam uvijek htjela još. Željela sam i želim isprobati što više stvari, iskustvo je najveća škola. Svaka aktivnost otvara vidike u drugačijim sferama i svaka nosi svoje ljepote.

Koliko je za nekoga tko se bavi pisanjem čitanje važno?

Čitanje ima krucijalnu važnost. Tijelu treba hrana da bi preživjelo, tako i umu trebaju knjige da bi kvalitetnije stvaralo. Lirika možda djeluje kao najlakši književni rod za pisanje, ali ja bih rekla da je upravo suprotno. Poeziju doživljavam kao intimnu sliku pjesnikovog osjećaja koji je on prenio na papir. Roman je uokviren proces iscrpnog smišljanja i razrađivanja radnje ili/i likova. Drama mi je najzabavnija. Drama je igranje do krajnjih granica. Za bilo što od ovoga potrebno je puno pure pojesti, iliti knjiga pročitati.

A koliko i zašto je važno razviti kritičku svijest?

Nije dovoljno samo čitati knjige, važno je i razviti tu kritičku svijest. Šund je uvijek prisutan, i mislim da ga istinski zaljubljenik u knjige mora moći odvojiti od kvalitetnih djela. Radi vlastitog rasta i shvaćanja književnosti kritika je nužna.

Zbog čega se mlada osoba poput tebe ima potrebu baviti umjetnošću? Misliš li da je to teži ili lakši put? Kroz malo vremena što sam provela s tobom, čini se da ti ipak nisi odlučila ići linijom manjeg otpora, za razliku od, možda, većine vršnjaka. Možeš li objasniti svoj izbor?

Umjetnost nema okvira, ni predrasuda. Umjetnost je sama po sebi lijepa. Može imati najdublje i najcrnje teme, davati svijetu najnesretnije i najavangardnije umjetnike, pisati najljepše ljubavne i duhovne priče, može nas oraspoložiti i nasmijati do suza. Može sve, to je umjetnost koja je sveprisutna. Čovjek je biće satkano od emocija, a srž umjetnosti je da potakne i uzburka te emocije. Zato je lijepa. Ona nas budi i potiče da živimo. Mene potiče. To je težak put gledajući odnos društva prema umjetniku, ali bi, za psihu i dušu samog umjetnika, bio još teži kad bi se išlo linijom manjeg otpora. To ne ostavlja opciju lakog. Vodeći se svojim ambicijama i prostoru za napredak u sposobnostima izabrala sam da lakši put ne postoji. Prave životne odluke me tek čekaju, još sam dijete, ali uzimam umjetnost za učiteljicu, jer je ona zapravo izabrala mene.

U dvorani KIC-a Tomislavgrad nedavno je održana predstava Ženska posla u kojoj si kroz svoju glumačku ulogu zaista zablistala. Ta predstava nosi i neke važne poruke. Koje su to poruke? Predstavi nam ukratko projekt Orange dream.

Hvala! „Orange dream“ je projekt koji se bori za ravnopravnost žena. Ukazuje na probleme koji su svakodnevno prisutni, na koje možda i ne obraćamo pažnju jer su pod okriljem „normalnog“ ponašanja. „Ženska posla“ jest dokumentarni stand-up show. Dokumentarni, zato što smo za scenarij koristile naše priče i priče žena s kojima smo održale sastanke. Glavna uloga je žena kojoj je prišivena etiketa, bilo to u noćnom klubu, na ulici, u školi, u trgovini ili u vlastitoj kući. Standup, zato što je to zapravo komedija.  Komedija je najbolji način da se priča o nekom problemu, to je najzastupljenije i najprihvaćenije komunikacijsko sredstvo naših naroda. Show, zato što objedinjuje solo predstavljanja i nastupe glumica i zajedničke skečeve. Prikazali smo žene koje su osuđene samo na kućanske poslove, rađanje i odgajanje djece, uspoređivanje s autima, žene koje selo žali ako se ne udaju, žene koje skrivaju uloške od muških pogleda… Smisao je da se gledatelj na kraju zapita je li to zaista tako i zbog čega je. Sve u svemu, svaka dvorana u kojoj smo izvodile ovu predstavu bila je dupkom puna, tako da smo prezadovoljne.

Zbog čega ti se sviđa upravo gluma?

Da bi glumio nekog drugog, prvo moraš znati sebe. Kažu da te psiholozi neprestano analiziraju, ali ja se više bojim glumaca. Fascinantna i zastrašujuća je ta sposobnost prelaska u neki drugi lik, i mislim da svaka uloga na glumca ostavi neki trag, da uvijek raste, da se uvijek mijenja. Volim promjene.

Namjeravaš li i nakon srednje škole nastaviti baviti se glumom?

Definitivno. Gluma mi daje najviše prostora za slobodno izražavanje, maštu, kreativnost i blizak doticaj s društvom.

Budući da pokazuješ kvalitete mlade osobe koja je hrabro iskoračila u javnost, što bi poručila mladim ljudima i svima koji se tako osjećaju?

Poručila bih im da uvijek imaju vremena za sebe. Rastrgani između društva, škole, ostalih aktivnosti, svakodnevnog stresa, jako lako se osjećati izgubljeno. Bitno je znati da je u srednjoj školi nemoguće biti staložen, čvrst i zreo. Na tomu se radi, i to dolazi s vremenom. Koliko budete spremni odvojiti vremena za sebe, svoje misli, želje, savjest, toliko ćete se osjećati stabilnije i ljepše u svojoj koži. I ne dajte negativnim mislima da vas pojedu, možete sve. Samo ako odlučite da hoćete.

Šima Majić/Tomislavcity