Man in wheelchair after acident at work. Worker suffering from an illness. If you want more images with a man in wheelchair please click here. [url=/file_search.php?action=file&lightboxID=12023947][img]http://www.photodiem.nl/knoppen/wheelchair.jpg[/img][/url] If you want more images with a accident at work please click here. [url=/file_search.php?action=file&lightboxID=10578453][img]http://www.photodiem.nl/knoppen/accident.jpg[/img][/url]

Uz pandemiju koronavirusa koja je već nanijela ogromne štete u svim sferama života, jedan od najvećih problema u BiH je nezaposlenost. Međutim, i među nezaposlenima  ima velikih razlika i podjela, poglavito kada je riječ o njihovim radnim sposobnostima.

Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity

Osobe s različitim stupnjevima invalidnosti na putu ostvarivanja zakonskoga prava na rad moraju proći brojne, ponekad i nepremostive zapreke, među kojima su najčešće: predrasude, nepovjerenje poslodavaca prema toj populaciji i neprilagođena radna mjesta. Naravno, tu su i zakoni koje ne poštuju upravo oni koji su ih donijeli, zbog čega javni i privatni sektor u oba entiteta radije plaća kazne, nego zapošljava osobe s invaliditetom. Zbog svega toga većina ove populacije živi na granici ili ispod granice siromaštva u socijalnoj, a i društvenoj izolaciji. Da pojednostavimo, zamislimo jednu veliku lađu na kojoj piše “nezaposlenost“ i koja se njiše na uzburkanome moru. Na palubi su oni, uvjetno rečeno, zdravi i normalni koji imaju izglede za nekakav posao, a u utrobi broda su ljudi s invaliditetom koji, zbog svojih psiho – fizičkih oštećenja, djelomičnih ili potpunih, nemaju gotovo nikakvih izgleda za posao. Taj brod, nošen valovima i vjetrom, na našem horizontu čas je veći, a čas manji, nosi masu ljudi koji se bore za golo preživljavanje. Tko će se izboriti da ostane na palubi ovisi o puno čimbenika, ali jedno je sigurno: potpalublje je rezervirano za osobe s invaliditetom. A lijepo je napisano u međunarodnim dokumentima, državnom Ustavu i entitetskim zakonima da bi ovi ljudi trebali ostvarivati svoje elementarno pravo na rad.  Kaže se: „Svaka je rijeka na izvoru čista“. Kao i obično sve je zamišljeno na zavidnoj svjetskoj razini, a u stvarnome životu zapravo je sve drugačije. Osobe s invaliditetom, bez obzira na stupanj obrazovanja i stručnost, u potrazi za poslom  moraju savladati zapreke s kojima teško izlaze na kraj i vrhunski snalažljivi i sposobni ljudi. To su, u prvom redu, konvencionalne predrasude, zatim objektivno slabija naobrazba takvih osoba, poslovično nepovjerenje poslodavaca, neprilagođena radna mjesta i manja novčana primanja u odnosu na ljude bez invalidnosti. Kada se sve zbroji, dolazimo do činjenice da živimo u društvu koje je daleko od istine da su svi njegovi članovi ravnopravni. Ima i ravnopravnijih…

Procjenjuje se da u BiH oko 10% stanovništva ima neki oblik invalidnosti, a od tih 10%, dvije trećine populacije živi na granici siromaštva. Pravu sliku bespoštedne borbe osoba s invaliditetom u potrazi za poslom prikazat ćemo na entitetskim razinama. Predviđeno je, naime, da ove osobe primarno zapošljavaju entitetske javne institucije, ustanove, organi i poduzeća, kao i privatni sektor. Oni bi na svakih 16 zaposlenih trebali imati jedno radno mjesto za osobu s invaliditetom i u tom slučaju oslobođeni su plaćanja doprinosa za takvoga zaposlenika.  Ovakvo rješenje već odavno postoji, a podatci s terena zorno pokazuju da, umjesto da zapošljavaju osobe s invaliditetom, javni, a i privatni sektor radije plaćaju minorne kazne u iznosu 0,2% , odnosno 0,1% bruto naknada na doprinose svih zaposlenih.

Nezahvalno je govoriti o broju osoba s invaliditetom u BiH kada ne postoje službeni podatci, ali ipak poslužit ćemo se statistikom za koju se kaže da je točan zbroj netočnih podataka, a prema kojoj u BiH otprilike ima oko 300 000 osoba s nekim oblikom invaliditeta. Među njima je najviše ratnih vojnih invalida i većina te populacije je nezaposlena.   I ovakvi podatci, dakle, pokazuju da se država razmeće licemjerjem, što znači da  zakone u načelu najviše krše zakonodavci.

Na temelju svega napisanog treba ukazati na nepobitne činjenice da aktualni obrazovni sustav ne odgovara potrebama današnjice i daje vrlo male izglede osobama s invaliditetom da se osposobe za zanimanja koja su tražena na tržištu rada. Naravno, nije sve tako crno kao što se čini. Postoje i dobri primjeri kojih bi zasigurno bilo i više kada bi zakonodavci i vlastodršci poslušali preporuke onih o čijim sudbinama odlučuju. To znači, naglasak prebaciti s medicinski orijentiranoga pristupa na radni potencijal i preispitati sadašnje odredbe o osiguranju novčanih naknada osobama  s invaliditetom. Svakako treba ojačati veze između zdravstvene i profesionalne rehabilitacije i mirovinskih programa u cilju zajedničkoga djelovanja i usmjerenosti ka promicanju zapošljavanja.

Opće je poznato da je rad bitan svakome čovjeku, a na poseban način osobama s invaliditetom. On utječe na dobro psiho – fizičko zdravlje, povećava samopoštovanje, samopouzdanje i uspjeh…

Lijepo je netko rekao da osobe s invaliditetom kao i druge nezaštićene skupine drže zajednici zrcalo pred očima. Ako zajednica ne želi zaviriti u to zrcalo, tada je izgrađena na laži. Je li tomu tako, prosudite sami.

Foto: Ilustracija