Pripadam generaciji djece koja nisu osjetila neku veliku nježnost od strane roditelja, a ni baka i djedova. U to vrijeme iskazivanje osjećaja prema djeci nije bilo popularno. Daleko su važniji bili svakodnevni poslovi, poput rada u polju, čuvanja blaga i sl.

Piše: Stipe Ćurčić/tomislavcity

Tate su bile u Njemačkoj, a mame su bile i mame i tate. Nije bitno jesmo li ili nismo napravili neki nered u selu, bili smo krivi. Pa su slijedile pleske, bubotci u sjedaoni dio i kazna odlaska na spavanje odmah poslije večernje molitve. Jednostavno rečeno, nitko nas nije pitao za naše potrebe, a kamoli želje.

U međuvremenu se promijenilo puno toga u sferi nježnosti prema djeci, a posebno prema unucima. Danas su ti isti naši roditelji postali automati za ispunjavanje želja i potreba svoje unučadi.

Kako bih sve navedeno zorno ilustrirao, dragi čitatelji, odvest ću vas na jednu jutarnju seansu, u dnevni boravak jedne naše prosječne kuće gdje sjede četiri bake, pred njima su četiri šalice kave, četiri čašice višnjama zamaskirane loze i četiri strateški raspoređena mobitela. Radi boljega razumijevanja, bakama ću dati imena koja do sada nijedna baba nije nosila. Dakle, tu su: baka A, baka B, baka C i baka D. U ovoj priči moram negdje smjestiti i sebe. A kako se ne volim puno udaljavati od hladnjaka, najbolje da ostanem u kuhinji. Tema seanse ovoga jutra su unuke i unuci. Ali prije toga moram reći da je početak ovog susreta bio vrlo buran. Sve pričaju uglas, nitko nikoga ne sluša, ali sve se međusobno razumiju. Kad se prvi dojmovi razmijeniše, krenu priča:

Baka A upita baku B:

– A di je onaj tvoj stariji unuk?

– Pa u Zagrebu, k’o da ti ne znaš. Radi u “Rade Končara” i najbolji je u firmi. Fali se Rade s njim – odgovori baka B.

A baka C će na to:

– Moj Marko će bit ekomunist.

Izjava izazva buru smijeha.

– A šta ti je to? – upitaše uglas.

– Pa to znači da će bit velik gospodin, nosit će kuferić na pos’o i pitat će ga se o velikim novcima.

Usred priče ubaci se i baka D:

– E žene moje, da vi samo znate kako je moj Sebastijan pametan. Nema ni godinu i po’, a već priča k’o advokat. Nu, pokazat ću vam slike. Evo, vidite… Ovd’e doji prstić, zlato babino. Ovd’e sidi na tuti. A ovd’e je s ćaćom i materom u onom Me’katoru.

Ovo je slika s rođendana, vidite… Ona moja nevista napravila tri torte. Zna i ona svašta, ista ja. Imam i videjo. Evo, ovd’e se ljuti, vidi kako se lipo ljuti, duša babina… Ovd’e trga cviće. Nu, ovde razbi telefon. Ajde ništa to, imaju oni para, nek’ kupe drugi.

A kako je tek bistar, ne mogu vam to opisat’. Ma, lopov, sve razumi…

Uz glasno srkanje kave, baka B mudro upita baku A:

– A, Bože moj, kako se onoj tvojoj starijoj unuci Aniti baš ne da? Kaže moja Luca da Anita ni jučer nije položila ispit. A moja Luca je već pridala za diplomski. Samo ima još nešto pričat’ s profesorom.

– A ne fališ se kako ti je Lucu ostavio momak – uzvrati baka A.

– Ajde šta fali što ju je ostavio. Bolje i tako nego da joj je k’o onaj Anitin. Bože mi ‘prosti, isti skakavac.

Sad već pomalo mučnu atmosferu prekide zvuk dolaska novog videa na mobitel bake D:

– A, nu sunca babina na ‘nom skupom autiću od 500 ojera. Nije mu mog’o ćaća izdurat, kokad je široke ruke. Vidite kako lipo pedala, mišić moj mali.

Na to se ubaci baka A:

– Imaš pravo, lipo mali pedala. Samo mu je ćaća veliki alček. Koliko ja znam, nikad ništa nije dao za selo, nit se pamti da je ikom piće platio.

– Lipo ti meni spusti – reče baka D. A svoje kriješ k’o zmija noge. Onaj tvoj unuk Mate nije mog’o dobit potvrdu za vinčani list, jer njegovi dragi roditelji nisu u Njemačkoj platili crkveni poriz. Nek se i to među nama zna.

Nisam više mogao izdržati, pa sam se počeo naglas smijati njihovim prepirkama.

– Šta se ti smiješ, magarče jedan? Što nisi na poslu? – rekoše uglas.

– Pa radim drugu smjenu – odgovorih.

– Đavla ti svog radiš, samo sidiš i bezveze pričaš na ‘nom radijonu.

Pun dojmova, uputih se na posao. Na ulici sretnem jednu baku damu, inače moju dobru prijateljicu. Drži mobitel u ruci i kaže:

– Bože, baš je slatka…

– A tko je tako sladak? – pitam ja.

– Pa moja unučica – reče.

U trenutku zaboravih sva pravila pristojnoga ponašanja i počeh se nekontrolirano smijati. A moja prijateljica, baka dama, stoji i ozbiljno mi kaže:

– Ti si baš bezobrazan.

– Jesam – rekoh ja – ali nisam jedini.

 

Foto: Ilustracija/Profimedia