Ne volim svatove. Ne volim ih iz više razloga, ali budući da sam, kada je u pitanju opiranje, već odavno izvjesio bijelu zastavu, u poneke ipak moram otići. Upravo zbog toga želim vam se izjadati i opisati svoje muke po svatovima, tj. svoje osjećaje i razloge za ovo što pišem.

Piše: Stipe Ćurčić/tomislavcity

Recimo da sam u ovom slučaju s mladine strane. Prvo se moram malo ljepše odjenuti, odnosno obući odijelo i kravatu, obuti nove cipele koje me redovito nažuljaju, pa onda s poznatima i nepoznatima sjesti, jesti, piti i čekati da mladoženja i njegovi dođu po mladu.

I kad oni dođu nastane tutanj. Harmonika se razvuče i krene pjesma: Otvor´ženo kapiju… Mali mrav… Ja sam pauk… Izađi mala…

I mala izađe, zagrli princa, svirači udare tuš, a pjesma se pojača. Uvijek me fascinirala ta višedecibelska dernjava, u kojoj se s posebnom ljubavi prema pjesmi ističu oni koji ne znaju pjevati.

Napokon se krene na vjenčanje. Većina svatova, pogotovo onih mlađih, nestanu u različitim pravcima, jer što će oni u crkvi, ta nisu poludjeli. To je za mladence, užu rodbinu, malo starije i one znatiželjnije. I dok svećenik navodi uzorne primjere i pregršt korisnih savjeta, vjerni puk pretežno je usmjeren na skeniranje mladenaca: kako su se obukli, kakve su im frizure, kako se ponašaju itd.

Po završetku vjenčanja dogodi se prava kanonada čestitanja, poljubaca, škljocanja foto aparata…

Nakon toga valja malo svratiti i do mladoženjine kuće. Sjedi, jedi, pij… I opet slušaj srcedrapajuće pjesme. Kravata steže, cipele već žuljaju i najradije bih se posvađao sa cijelim svijetom, ali najprije s najdražom među ženama koja me stalno pipka, štipka, poteže, popravlja mi kravatu, frizuru i upozorava na glasno žvakanje i loše držanje.

Malo pomalo dođe vrijeme i za ulazak u ono što se zove svadbeni salon, a u stvarnosti on to nije. Prije bih rekao da se radi o nekakvom lijepo uređenom skladištu naše bahatosti, rastrošnosti, kičeraja i svake druge neumjerenosti.

Kad su svi svatovi posjedali, uz glazbu i pompu u dvoranu ulaze i mladenci, praćeni kumovima. Ubrzo slijedi prvi ples, pa se na podiju mladencima pridruže kumovi i ostali svatovi.

Kad se to obavi, svjetla se pogase, a kroz dvoranu krene procesija robova poslužitelja koji dobar dio dana i cijelu noć rintaju za dnevnicu od 100 KM.

Slijed se nastavlja u domoljubno – patetičnom tonu. Prije večere Boga moli uglavnom preuzbuđena mladoženjina majka, otac ili stari svat. Nakon toga, s rukom na srcu, otpjeva se Lijepa naša, a vrlo često i Moja Hercegovina.

Dok traje večera, svi koriste priliku za razgovor, jer to kasnije neće biti moguće. A razgovori se vode na teme: tko s kim sjedi, kako se tko obukao, tko nije, sram ga bilo, došao u svatove i sl.

E sada tek dolazi glavni dio zbog kojega ne volim svatove. Preglasna glazba učini me potpuno bespomoćnim. Em ne vidim, em ništa ne čujem. Sjedim kao kakva mumija dok mi se neprestano netko obraća. Ali nije to još najgore, najgore tek slijedi. U neka doba priklipi mi se neka pijandura koja me grli, ljubi i guguče mi na uho. A ja, jadan i bespomoćan, ne mogu dati petama vjetra. Molim vas, dok ovo čitate, suosjećajte barem malo sa mnom.

Jedva dočekam kratki predah prije klanja torte, kolektivne grcavice i ispijanja čaša, neizostavnoga vlakića i napokon najvažnijega dijela ove svečanosti, darivanja mladenaca.

E, tu smo dakle. Dok se dijeli dar, zaklonjen oblakom dima, razmišljam. U duvanjskom kraju rijetki su mali svatovi. Sve mora biti grandiozno i pompozno, od broja ljudi, do onoga što će se popiti i pojesti. Poziva se uža, šira i najšira rodbina, prijatelji, zamal´ prijatelji, znanci i neznanci. A cilj svega je skupiti što više novca. Puno bi iskrenije bilo kada bi naši mladenci u pozivnicu, uz one tehničke podatke koje navode, stavili još samo jednu rečenicu: „Dobrodošli, veselimo se vašim eurima“.

Možda će neki sada pomisliti da mi je žao novca. Ne radi se o tomu. Kad se sve zbroji i oduzme, to je novac svih nas koji se vrti u začaranom krugu, po načelu: ja tebi, ti meni, ja tebi, ti meni… Nemamo mjere ni u čemu, rasipamo na sve strane, više hrane i pića bacimo nego što pojedemo i popijemo.

Naravno da nitko nije protiv darivanja mladenaca. Dapače, postoje puno bolji i učinkovitiji načini kako im se može pomoći. Ali pričam uzalud. U našem kraju davno je raspisana tjeralica za normalnošću, umjerenošću i racionalnom organizacijom bilo kojega događaja, a posebno svatova.

Glazba je krenula, sretna djevojka je uhvatila buket, sretni se mladić dočepao viskija i… pjevajmo i lumpujmo do zore.

A mi u ozbiljnijim godinama lagano krećemo doma. Kad iziđeš iz one silne buke, satima ti još odzvanja u ušima. To me podsjeti na djetinjstvo kada bismo nakon cjelodnevnoga čuvanja ovaca još dugo u noć u glavi osluškivali blejanje i zvonjavu. Ulazim u kuću i izuvam tijesne cipele. Taj osjećaj olakšanja ne bih dao nizašto na svijetu.

Sretno mladenci!

Foto: Ilustracija