Piše: Stipe Ćurčić/tomislavcity

Hodam ti ja tako, kad ono tamo… Ma, ne, ne valja. Ne hodam, ne sjedim, nego ležim i razmišljam. Kad tamo imam što i vidjeti… Prilazi mi netko, čiji izgled nisam u stanju opisati. Pruža mi ruku i pita me:

– Jesi li ti taj i taj?

– Jesam – odgovorih – a tko si ti?

– Pa ja sam taj Virus o kojemu cijeli svijet bruji. Budući da si ti u nekim godinama kad od tebe nema velike vajde, tebi ću samo malkice nauditi. Nisi mi baš nešto zanimljiv. Ali po ugovoru o djelu ipak te moram zaraziti. Budući da razmišljam poslovno, nudim ti zauzvrat intervju sa mnom da i ti zaradiš svoju crkavicu.

– Dobro, kad si me već zarazio, prihvaćam izazov. Idemo odmah na posao:

– Gospodine Virus, jesi li ti živ?

– Nemoj biti budala, naravno da sam živ. Još sam i zdrav, vitalan i spreman na nove radne pobjede. Poznato ti je da mrtvac ne može nikome nauditi. Dakle, kao što osjećaš u sebi, živ sam.

– A tko te stvorio?

– E, na to pitanje ti ne mogu dati odgovor, jer sam programiran da to nikada ne saznam. Ali čujem od vas ljudi niže vrste neke priče kako su me napravili oni koji se smatraju nadljudima i da sam dio nekakvoga projekta koji su oni potpisali s crnim vragom. Oprostite, ipak bih morao biti politički korektan i umjesto „crnoga vraga“ upotrijebiti termin “osoba tamne puti, s krajnje zlim namjerama“. Dakle, zaboravite majmune, šišmiše i ostale egzotične životinje koje sa mnom nemaju ama baš nikakve veze.

– Koja je tvoja svrha?

– Pa došao sam sa sljedećim ciljevima: većinu ostaviti na životu, neke trajno onesposobiti, a neke od vas i ubiti. Ali ključna svrha moga djelovanja je učiniti sve da živite u stravi i užasu, u beznađu i panici, kako biste postali bezuvjetno poslušna bića, robovi onih koji se smatraju nadljudima.

– Obišao si sve zemlje i sve narode na ovome svijetu. Zanima me što mi možeš reći kako se u ovoj pandemiji snalazi moj narod?

– U pravu si, obišao sam cijeli svijet, svega sam se nagledao i svašta doživio. Za razliku od Sjevernjaka, koji su, budimo iskreni, već dresirani u moje svrhe, vi Južnjaci živite u iluziji opiranja. A što se konkretno tvoga naroda tiče, žao mi je što ti to moram reći, vi ste jedan jadan, tužan i zapušten narod. I nikome niste zanimljivi. Nemate nafte, plina ni ostalih energenata, nemate prirodnih bogatstava, iako mislite da imate. A niste ni konstitutivni. Pogledajte samo kakva vam je vlast. Da nisam po ugovoru obvezan posvuda odraditi posao, zaobišao bih vas u širokom luku. Ali, molim te, požuri s tim pitanjima, upravo me moji poslodavci kore da sam neradnik i danguba. Moram brzo na posao, moram se još brže širiti.

– Dobro, onda još samo jedno pitanje. Hoćeš li ikada nestati?

– Jesi li ti normalan? Ne pada mi na pamet. Nikada neću nestati. Kad mi to moji nalogodavci narede, a u međuvremenu vama prodaju svetu vodicu, malo ću se primiriti. A onda opet djelovati prema njihovim potrebama. Ovo što sam rekao nemojte shvatiti osobno, nemam ništa protiv vas, jer ja nemam emocija, samo radim svoj posao. A sada doviđenja, žurim…

Nakon ovoga razgovora, znam da će moji kritičari mrmljati kako sam trebao pitati ovo ili ono. Ali što sam ja tu mogao, kad me i sam gospodin Virus požurivao jer su ga njegovi nalogodavci usred razgovora pozvali da ne dangubi i da odmah ide raditi. Drago mi je ipak što smo malo popričali, jer se ovakva ekskluziva u našem poslu ne propušta. Žao mi je jedino što se nisam snašao u vizualizaciji dotičnoga gospodina. Sramota jest, ali moram priznati da ne znam rukovati sitnozorom. Zbog toga sam jednom dobio jedinicu iz biologije, ali to je neka sasvim druga priča.