Ako ću biti iskren, moram priznati da u meni zaista postoji težnja za mučeništvom. A ništa bolje nisu ni moje kolegice i kolege s kojima dijelim radnu svakodnevicu. Mi jednostavno uživamo kad nas netko podcjenjuje, ruga nam se i prišiva razne etikete. A događa se to kontinuirano u proteklih petnaestak godina, s tim da se napadi obično pojačaju pred neke izbore. Napadi inače dolaze iz jedne vrlo perspektivne interesne skupine koja je doživjela metamorfozu iz gusjenica u leptire.

Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity

Budući da, kao što sam već spomenuo, uživamo u mučeništvu nikada se nije dogodilo da smo na sve te napade reagirali. Dapače, uvijek smo ih smatrali dobrodošlima. Svoje najjače oružje s kojim raspolažemo, mikrofon, nikada nismo upotrijebili za obranu i zaštitu vlastitih prava. Ali, zato smo mnoge druge branili i pružili im priliku da se brane i bore za svoja prava. Doduše, događalo se i to da su i nas neki branili, ali kad duboko razmislimo, možda bi bilo bolje da nisu. Nedavno je naše Općinsko vijeće raspravljalo o Nacrtu proračuna, pa smo se, kao što to obično biva, našli u središtu kampanje za bolji svijet koju vode preobraženi leptiri. I ovoga puta nam poručiše:

– Daje im se previše novca, a oni ne rade ništa. Program im je katastrofalan i s pravom se pitamo je li nam takav Radio uopće potreban…

Kad malo bolje razmislim, oni su doista u pravu. Radio kao takav nije nam potreban i ne bi bilo loše da nas naš osnivač konačno ugasi i sredstva namijenjena nama usmjeri u socijalu. Ali tu opet nastaje problem, jer bi mi radijski neradnici bačeni na cestu bili krajnji korisnici te pomoći.

Priznajemo, program nam je uistinu katastrofalan, ne zna čovjek s koje bi ga strane poslušao. Glazba nam je živi očaj, a tek naša šuplja priča. Slažemo se da ove režimske figure što sebe nazivaju novinarima treba svakako poslati doma.

Evo, navest ću i primjere našega svakodnevnog ponašanja. Kad netko od slušatelja traži krv, među nama zavlada panika i strah, jer odmah pomislimo da netko traži našu neradničku krv. Osim toga vrlo smo neljubazni, nesusretljivi, ne javljamo se na telefonske pozive, ne zanimaju nas potrebe naše zajednice i nismo spremni učiniti ništa za opće dobro. Pa, kakvi smo mi to ljudi?

Gospodo metamorfozirani leptiri, priznajemo sve što vi kažete. Uz dužno poštovanje prema vašim kulturnim i umjetničkim težnjama i istančanim sluhovima, dopustite mi i jedan neutralan savjet: Poslušajte ponekad naš Radio i ne slušajte slijepo glavnog leptira. Svašta vas nagovara…

Foto: Ilustracija