Danas, kada sam ušao u neke ozbiljne godine i stekao životno iskustvo, mogu slobodno reći da ne podnosim nikakve ideologije. Posebno onu u kojoj sam, ne svojom voljom, rođen i živio dobar dio života. No, krenimo iz početka.

Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity

Zahvaljujući nekim nepovoljnim okolnostima, od najranijega djetinjstva izbivao sam daleko od kuće, što po bolnicama, što po internatima i školama. Bio sam uzgajan i zadajan komunizmom, socijalizmom, bratstvom i jedinstvom i ostalim tekovinama „naše revolucije“.

Vrlo rano sam naučen da Boga nema. Pjevajući revolucionarne pjesme, zajedno sa svojim drugovima i drugaricama, proklinjao sam sve naše unutarnje i vanjske neprijatelje. Umačući krišku kruha u čaj s okusom asepsola, jedući grašak s rižom ili slatke rezance, divio sam se skladu, ljepoti i raskoši naše socijalističke zajednice.

Već na početku mojih školskih dana mater je shvatila da sam  potpuno zastranio u nevjeru, pa je zamolila tadašnjega župnika da me časkom ispovijedi i pričesti, te da s biskupom dogovori da se mali krizma, iako o vjerskim stvarima pojma nema.

Ali zato sam, kao uzoran Titov pionir, posjetio sva izvorišta revolucije,  znao sve o Danu Republike, o Danu žena, o Ustanku naših naroda i narodnosti, a posebno mi je srcu bio prirastao 1. maj – Praznik rada.

Sjećam se dobro prvomajskih parada, radničkih uranaka, pjesama i oduševljenja crvenim zastavama i blještavim parolama. Obično se u to vrijeme 1. maj slavio cijeli tjedan. Budući da sam bio iz dalekoga kraja, za razliku od mnoge djece u internatu, u vrijeme praznika nisam išao kući. Pretežno gladan, s pohlepom sam  promatrao svoje nastavnike i odgajatelje kako uživaju u roštilju, dobroj kapljici i prezasluženome odmoru. Jer oni su zaista bili kronično umorni, trudeći se da nas, poslovične nevaljalce i nezahvalnike, izvedu na pravi put.

Većina ljudi koje poznajem, kad pričaju o „onom vremenu“, govore o vlastitom žrtvovanju, otporu i stradanju za „hrvatsku stvar“. Za razliku od njih, svoje ideološko ozdravljenje doživljavao sam lagano i postupno, na sasvim drugačiji način. Iskreno govoreći, nisam se žrtvovao, opirao, a ni stradao za nikakvu stvar pa ni hrvatsku. Kako sam ipak bio svjestan da sam nekakav Hrvat, prve sumnje u ispravnost mojih socijalističkih uvjerenja javile su se jedne prilike dok smo pjevali spletove partizanskih revolucionarnih pjesama. Pitao sam se kako to da se ni u jednoj ne spominju Hrvati, dok drugi narodi jesu?

Još veća sumnja javila mi se za vrijeme jednoga incidenta u razredu. Naime, ogorčen na nepravdu koju mu je odgajatelj nanio, jedan moj školski kolega, inače dvanaestogodišnjak, na vratima razreda napisao je: „Živio Hitler“. Ali sa suprotno okrenutim Ž.

I kao u nekom napetom filmu, nastala je neviđena hajka na pisca spomenute parole, a i sve nas iz njegova razreda. Cijeli dan u našu školu pristizale su jake snage javne i tajne milicije.  Prvo su tražili da se počinitelj sam prijavi, a kada se to nije dogodilo, onda su nam, kao pravi istražitelji i čuvari revolucije,  dali papir i olovku, naredivši da svi napišemo tu parolu. I dogodilo se naravno da je krivac prepoznat, budući da se sam odao, napisavši ponovo suprotno okrenuto Ž. Kolega je izbačen iz škole, a nama je zaprijećeno da će biti provjereno tko je čiji i gdje bio u ratu.

Sljedeća sumnja nametnula mi se u vrijeme kada sam zbog zdravstvenih razloga boravio u Rimu. Obilazeći „Vječni grad“ čudio sam se kako je tu sve urednije i ljepše, kako ljudi slobodno izražavaju svoje mišljenje i općenito bolje žive. Pa nije valjda kapitalizam bolji od našega socijalizma?

Konačno mi je sve postalo jasno kada smo kao „mali maturanti“ otišli na ekskurziju u glavni grad tadašnje države. Slučajno se toga dana igrao nogometni derbi Zvezda – Dinamo. I tada sam vidio kako, uz gromko urlanje: „Ustaše, ustaše…“, Delije i milicajci po ulicama i parkovima bez razloga premlaćuju Dinamove navijače.

Gdje ja to ustvari živim, pitao sam se, shvativši da je sve ono u što sam duboko vjerovao bila jedna velika laž, što se ubrzo i pokazalo. Vrag je odnio Republiku, izvorišta revolucije su presahnula, a ideolozi toga „raja na zemlji“ pokazali su svoje pravo lice.

Kao što rekoh na početku, ne podnosim nikakve ideologije i njihove simbole. A upravo je Praznik rada, koji se ovih dana obilježava i kojega neki s velikom nostalgijom slave, proizvod jedne ideologije i simbol ispraznosti i nerada. Kako se u stvarnom životu i pokazalo, izmislili su ga oni koji nikada ništa korisno i pametno nisu radili, osim za sebe. Takvi naravno ni danas ništa ne rade. Samo pričaju o radu i pred medijima poziraju kao dobro plaćeni zaštitari ljudskih prava.

Foto: Ilustracija