Da ne ispadne kako se samo bavim lakim temama, ovoga puta ću  malo glumiti nakićenu akademsku diku i kazati koju više o jeziku. Što prvo čini spomenuta gospoda? Naravno, raspale s citatima. Kad mogu oni, mogu i ja.

Piše: Stipe Ćurčić/tomislavcity

Chomsky kaže: „Jezik je zrcalo uma“. Slavni nacistički, a kasnije socijalistički filozof Heidegger definira jezik prema prijevodu Tomislava Ladana kao „kućište bitka“. Po Goetheu stari jezici su „korice u kojima se krije nož duha“. Bugarska poslovica glasi: „Jezik kostiju nema, ali kosti lomi“. A Vijetnamci vele: „Mač ima samo dvije oštrice, a jezik na stotine“. Meni se ipak najviše sviđa ova misao: „Jezik je zvučna domovina“, a izgovorio ju je Franz Kafka, čovjek koji nije imao ni jezika, a ni domovinu.

Mjereno računalnim sustavom, hrvatski jezik je prešao preko pola milijuna riječi, dok je engleski dobrano prešao dva milijuna. To i ne čudi kada znamo da su Angloameričani opljačkali jezične obale gotovo cijeloga svijeta: sav grčko – latinski vokabular, poprilično orijentalnoga, a zagrabili su i iz žutih, crnačkih i inih jezika.

Kažu da je najbolji poznavatelj engleskoga jezika bio, meni dosadnjikavi, pisac James Joyce. Poznavao je preko 120.000 engleskih riječi, a govorio osam jezika. Englezi također slave i Winstona Churchilla kao vrsnoga poznavatelja engleskoga i nijednog drugog jezika. Naime, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, po oslobođenju Pariza, trebao je okupljenom narodu izgovoriti nekoliko rečenica na francuskome. Stručnjaci su ga dugo pripremali za to, ali sve što je uspio progovoriti bilo je „Viva la France“.

Jezik je jedna divna stvar, Božji dar nama ljudima. Samo ne znam koliko smo mu za to zahvalni. Jezik sadržava sve, ali nitko od smrtnika o jeziku ne zna sve. Cijela stvarnost ovoga svijeta stavljena je u jezike. Kažu da danas na svijetu ima oko 10.000 jezika i narječja. Dok neki jezici nestaju, u isto vrijeme nastaju nove narodne i vjerske skupine i rađaju se novi jezici. Također ima pojava da se bratstvo-jedinstveno po nekoliko jezika trpa u jedan, što uglavnom izaziva etničke, vjerske i svake druge nesuglasice, pa i sukobe.

Iako mi Hrvati imamo dvije države u kojima je hrvatski jezik ustavna kategorija, mnogi našijenci i danas se kolebaju oko imena jezika. Ako pogledamo kroz povijest, najveća ugroza za hrvatski jezik nije dolazila od tuđinaca, nego od domaćih kozmopolita, blentonja i dobrovoljnih izroda. Jugoslavenstvo nas je skupo stajalo, a izmislili su ga upravo Hrvati. To je naš patent. Bilo je i pokušaja stvaranja jedinstvenoga jezika za sve Slavene. Primjerice, naš Juraj Križanić stvarao je panslavenski jezik, uključujući i hrvatski, dok mu braća Rusi nisu ohladili mozak u Sibiru.

Hrvatski jezik postoji, on je tu i mi znamo da je jedan od slavenskih jezika. Dobro se sjećam kada su jugo idealisti mantrali: „Ma nemojte to o hrvatskome jeziku, svi se mi dobro međusobno razumijemo sa Srbima, Crnogorcima, Muslimanima, Makedoncima, pa i Slovencima“.

Ali razumijevanje i sličnost ne znače istost, jer kada bismo na neku livadu iz sna okupili sve Germane, oni se u toj stvarnosti ne bi mogli razumjeti ako ne bi znali francuski. I kada bismo na rajskom otoku ugostili sve Romane, ni oni se baš ne bi mogli razumjeti bez engleskoga jezika.

Ali kada bismo na kavu pozvali svu slavensku braću, itekako bismo se dobro razumjeli. Razlog leži u činjenici da imamo poveznicu od oko 5.000 riječi iz ćirilometodske osnovice. Kriterij po kojemu se mi dobro razumijemo sa Srbima, Bošnjacima, Crnogorcima ili činjenica da se Rusi razumiju s Ukrajincima i Poljacima, Bugari s Makedoncima ili pak Česi sa Slovacima ne znači da govorimo istim jezikom. Dakle, iako se zbog poklapanja ili preklapanja velikoga broja riječi Slaveni međusobno razumiju, ipak jednoga sveslavenskog jezika nema. Kao što nikada nije bilo niti će biti hrvatskosrpskoga, jer se radilo o nasilnom političkom konstruktu.

Kad su u pitanju tuđice, teško ih je izbjeći. Ima u svakome pa tako i u hrvatskome jeziku. Neke su se toliko stopile u jezik da ih uopće ne prepoznajemo kao tuđice.

Budući da svi jezici imaju logičku misaonu strukturu i poveznicu, sa svih je moguće prevoditi. Zanimljivo je da ne postoji jezik na svijetu koji ne razlikuje muško i žensko.

Priča o jeziku je neiscrpna, ali ja je zbilja moram završiti. Učinit ću to na sljedeći način. Kažu da dobri govornici i pisci prekidaju kad je najnapetije i najzanimljivije. Dakle, ovdje režem i prepuštam vama da ovu priču o jeziku nastavite na svoj način.